Raznoliki položaji: život Leonarda Cohena

Enigma Leonarda Cohena: boem u dobro skrojenom odijelu, zloglasni ljubavnik koji živi sam, pjevač čiji glas obitava u podrumima pjesme, Židov koji prakticira zen. Pokušaj da razriješim ovaj misterij odveo me je u Los Angeles, New York, Nashville, Montreal i na Hydru, slijedeći njegov trag. Cohen je bio strpljiv tijekom ovoga procesa, čak i kad sam postavio pitanje na kojemu je nakladnik inzistirao: može li se ovo nazvati autoriziranom biografijom? Cohen je zastao i tada zamišljeno rekao, “tolerira se”, trenutak kasnije dodavši, “dobroćudno se tolerira”. Takav eufemizam skriva nevjerojatnu pomoć što su je on i njemu bliski pružili mome radu. Na neki je način ovaj prikaz priznanje njihovu povjerenju.

Cohena se nazivalo “dijelom vuk, dijelom anđeo”, “prodavač očaja”, “ovjenčani pjesnik pesimizma”, i, kolokvijalnije, “princ beda”. Ovakav su stav podržavali njegovi rani albumi, morbidno opisani kao “glazba za rezat’ žile”. Nakon što je slušala Leonarda Cohena, jedna je žena uzviknula: “Hvala Bogu da Sylvia Plath nikad nije pokušala pjevati!” Njegovi su kasniji radovi izmijenili ovaj stav, a najnoviji su albumi nazivani slavljeničkima i, u ishitrenim trenucima, optimističnima. Ali njegovo stilizirano samoodbacivanje prisutno je u gotovo svemu što piše, iskazujući “zlovoljnu zaljubljenost”, narcističku erotičnost koja je samo pojačala njegovu privlačnost. Cohen se uvijek osjećao tmurno, ali, kao što je rekao, njegova tmurnost vjerojatno nije ništa intenzivnija nego u drugih. “Brkaju se depresija i ozbiljnost. Meni se slučajno sviđa modus ozbiljnosti. Smiruje me i opušta to što sam ozbiljan.” Nietzsche sažimlje paradoks: “U kazni postoji toliko toga što je svečano.”

Cohen je uspio rano, poet maudit čije su tmurne himne pomogle definirati zakašnjelu književnu adolescenciju. Ali je njegov uspjeh uvijek imao pokriće; njegove su ploče kritičari hvalili, no nisu se spektakularno prodavale, njegove su knjige bile kontroverzne, premda velikim dijelom nepročitane. Sredinom 1980-ih njegov je rad doživio ponovni komercijalni uspon jer su mu mlađi umjetnici priznali svoj dug. Album snimljen njemu u čast 1991., I’m Your Fan, uključivao je niz alternativnih bendova, a 1995. uslijedio je drugi, Tower of Song.

Naslov ove knjige, Raznoliki položaji, potječe s Cohenova najdražega albuma, objavljenog 1984., ali je također filozofski iskaz koji odražava poslovicu Cohenova učitelja zena, Joshua Sasakija Roshija: “Čovjek zena nema privrženosti.” Učvrstiti stav, zadržati jednu jedinu točku gledišta čitav život, u suprotnosti je sa zenom stoga što u svijetu zena nema apsoluta. Jedini je apsolut promjena; sve je u kretanju. Jedina trajna stvar i jedina stvarnost u zenu jest čisto i neprivrženo jastvo, čijem otkrivanju trebamo neprestano težiti. Međutim, da to učinimo, potrebna nam je disciplina.

Bilo da se radi o pisanju triju stranica dnevno, što je od Cohena zahtijevala njegova londonska gazdarica 1959., ili o crnčenju nad stihovima za albume, za koje mu često trebaju godine da ih dovrši, disciplina je izvor Cohenova uspjeha. Sve što piše mora se prerađivati dok ne izruči istinu. “Posljednja misao, najbolja misao”, rekao je, izokrećući važnost koja se obično pridaje prvoj, spontanoj misli. “Formalan sam, ukočen, razapet većinu vremena”, rekao je u intervjuu 1993. “Moram puno toga skinuti sa sebe prije nego što mogu doći do istine; nisam spontan, instinktivan tip čovjeka.”

Kao dio procesa umjetničkog otkrivanja, Cohen čuva svoj rad u svim njegovim fazama. Njegova zbirka bilježaka, spisa, dnevnika, skica, memoara i pisama trajna je dokumentacija njegova rada. Takav je arhiv, objašnjava, “u samom središtu stvari. Vidim kako djelo pluta na materijalu.” Objavljene pjesme i albumi “samo su Luč, znak – nekakav signal za istraživanje čitava rada... Arhiv je planina, a objavljeni radovi vulkan.”

On smatra svoj arhiv neisklesanom stijenom što je navodi Biblija: “stvar koju stavljaš na oltar, na zavjetni kovčeg, što god bila ta stvar koja je iskovana, urešena, pažljiva, ali temelj mora biti neisklesana stijena, i mora biti ondje, i mora biti čvrsta.” Njegov se napredak zamjećuje u malenim pomacima, svaka se skica približava svome cilju. Kroz Cohenov se rad vidi njegov život, sa svojim malim pobjedama i neprekidnim uzmacima. U dobru i u zlu, Cohen je zadržao svaki zapis o sebi.

“Čuvanje stvari bila je jedina stvar za koju sam imao osjećaj”, rekao je Cohen: “Nisam imao osjećaj tko sam, niti gdje idem, niti kakav je svijet, kakve su žene. Jedina stvar za koju sam imao osjećaj jest ta da ću dokumentirati ovaj maleni život... Nikad nisam rekao da sam veliki pjesnik i pjevač i što god to bilo. Neka drugi ljudi prave te oznake. Samo sam rekao da imam to ovdje. Sve je ovdje... Napravio sam ono što sam namjeravao napraviti, a to je bilo dokumentirati svoje putovanje bez da ga prosuđujem. Ali moje je putovanje ovdje. Nema nikakve sumnje u to.”

Umjetnost nudi jedinstvo koje povijest ne nudi, a za Cohena nema razdvojenosti između glazbe i pisanja. To utjelovljuje židovsku tradiciju jedinstva Pisanoga Zakona s Usmenim Zakonom; oni su nerazdvojivi, dok se Usmeni Zakon ponekad tumači kao duša Pisanoga Zakona. Njihova su otkrivenja istodobna.

Cohen je u svome životu nastojao svjedočiti, dotaknuti i iskusiti ljepotu iz prve ruke. Međutim, ironija ove žudnje sastoji se u tome da ona ispari kad je jednom dotakne. Ostavio je mnoge koje je volio. Kada se dokopao ljepote, napustio ju je, osjećajući da ga je zatočila. Kako piše u neobjavljenu romanu Ljepota iz prve ruke [Beauty At Close Quarters], “ono čemu se ujutro divim, prezirem do večeri. Izmjenjujem lakomost i odricanje” (349). To je značilo brojne propale ljubavne afere; ali je također značilo izdržljivost njegove estetike. Iz depresije i očaja dolazi volja za stvaranjem.

Ali Cohen je uvijek pokazivao crtu samoismijavajućeg humora. “U većinu svojih djela volim uključiti dozvolu za smijanje”, primijetio je 1992. “Uvijek sam sebe smatrao glasom komike.” Ali humor ne potkopava suštinsku ozbiljnost njegova djela. “Svaka knjiga za mene predstavlja drugačiju vrstu krize”, objasnio je rano u karijeri. S takvim je krizama izlazio na kraj ritualistički, na početku kroz poeziju, a kasnije pomoću romana, psalama i pripovjednih pjesama. Njegova ga malena ali vjerna publika prepoznaje gotovo kao pastirsku figuru, kao nekoga tko nudi oblik duhovnoga vodstva. Njegova je glazba eklektična: spoj mediteranskih ritmova, folk balada, countryja, bluesa, jazza i gospela, fleksibilni, žalobni idiom koji se neprestano preobličuje.

U jezgri je Cohenove privlačnosti poetika preživljavanja, sredstvo suočavanja s mrakom u samome sebi i njegova nadilaženja. U njegovu vlastitu preživljavanju pomogla mu je dvadesetpetogodišnja povezanost sa zen budizmom. Judaizam je započeo Cohenovu duhovnu potragu, a budizam joj je dao usmjerenje. Njegov proces oslobođenja kroz patnju “doveo me gdje god se sada nalazim.” Važnost samorazumijevanja je ono što je Cohena najviše privuklo zenu: “Ne želim privrženosti. Želim krenuti iznova. Mislim da te volim, ali više volim ideju novog početka... napast discipline čini me okrutnim” (ibid).

Cohen ovaj manifest ponavlja u svojim pjesmama, na albumima i u fikciji, te ga provodi u privatnu životu. Ovaj odlomak sažimlje Cohenovu neprekidnu dilemu: kako u isto vrijeme biti iskren drugome i sebi.

Svaka je biografija naravno nepotpuna; može samo približno označiti trenutke koji predstavljaju život njezina predmeta. No većina je Cohenove umjetničke energije također išla u smjeru približavanja tim trenucima, opskrbljujući biografa nekim ključevima za misterij Leonarda Cohena: “Daleko od toga da leti s anđelima, on točnošću seizmografske igle iscrtava stanje čvrstoga krvavog krajolika... On može voljeti obličja ljudskih bića, istančana i izopačena obličja srca. Dobro je među nama imati takve ljude, takva uravnotežujuća čudovišta ljubavi.” (Beatiful Losers, 1966: 95-96)

(1996)

prevela Maša Grdešić

Deset razloga da mu nazdravimo na rođendan

[1] Naslov Cohenova glazbenog filma iz 1983; Cohen-narator pjevanjem pet svojih pjesama iznosi pet priča iz hotelskih soba. (Nap. ur.)

Svetac u sivom odijelu

15 dana, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, br. 3, 2004., urednici Tomislav Brlek i Bruno Kragić

Morao sam pročitati novi broj 15 dana posvećen Leonardu Cohenu da vidim kako sam tog čovjeka volio iz pogrešnih razloga – ili barem da sam ga volio iz samo svojih razloga. Sve ono što sam trebao znati o Cohenu, a nisam nikoga pitao jer nisam znao da to trebam znati, ovdje je iscrpno pobrojano: njegove autorske i životne krize, klinička depresija i kronična melankolija, drogiranje i život u samostanu, te opsesivna potreba da se zabilježi svaka skica i svaka etapa u pripremanju albuma, zbirki pjesama i romana kako bi ostavio trag. Dok je za mene Cohen zanimljiv prvenstveno kao netko tko stalno čačka po onostranom, o čemu je u 15 dana djelomice pisao samo Stephen Scobie, ali samo kako bi uz pomoć Derride pokazao da je moliteljev glas upućen Drugom, za to je vrijeme Robert de Young više pozornosti posvetio njegovim neuspjelim ljubavnim vezama, a Tomislav Šakić mračnim raspoloženjima.

Budući da je znanstveno dokazano da transcendentno ne postoji, autori su jednostavno izignorirali zašto Cohen za sebe kaže da je mali Židov koji je napisao Bibliju ili da je proveo život u Babilonu. Stoga ima mnogo o melankoliji i terapiji, ironiji i humoru, suprotnosti između visoke kvalitete i niskih prodaja, ali pjesme poput Here It Is sa zadnjeg albuma, u kojoj se čovjek u bolničkom krevetu bori sa smrću s vrlo malim izgledima da će dočekati jutro i na kraju dobiva svoje brdo, svoj križ i svoje čavle, pomalo ispadaju iz koncepcije.

Mimo malo gunđanja, časopis 15 dana zadivljuje svojim preporodom, a Šakićev temat – popraćen i njegovim autoriziranim siteom www.leonardcohencroatia – melem je za dušu svih gubitnika, divnih i manje divnih. Kupite ga makar samo zbog fotografije sobe Leonarda Cohena na zadnjoj strani korica, sobe sveca za kojeg bi se otimala svaka religija, sveca zbog kojeg su siva odijela seksi.

Tmurno i dubiozno

»15 dana«, ilustrirani časopis za umjetnost i kulturu, br. 3, godište XLVII (2004), CEKAO, Zagreb

Drugi broj ilustrirana časopisa za umjetnost i kulturu »15 dana« koji je pripremilo novo, pomlađeno uredništvo (Tomislav Brlek i Bruno Kragić) ponudilo je drastično drugačiji pristup književno-likovnim temama. Prijašnji legendarni glavni urednik Slavko Kovač sada je u savjetu časopisa koji osim njega, podsjetimo, čine Nikola Batušić, Josip Biffel, Ružica Kovačević, Pavao Pavličić i Stipe Pojatina. Format je časopisa ostao isti (32x24 cm), i to je u ovom broju časopisa zapravo jedina spona s ranijom uređivačkom koncepcijom.

Princ beda

Posvetiti gotovo čitav broj kanadskom pjesniku, romanopiscu i kantautoru Leonardu Cohenu (1934) odmah otkriva kako adolescentske strasti još nisu prevladane. Mislim, znamo koji uzrast brije na Cohena i kada je naša generacija gutala takav depresivni i pesimistički svjetonazor i senzibilitet! U gimnaziji. Još da je jedan tekst posvećen Cohenu, ali cijeli broj... Zar u petnaestak godina još nije prošla pubertetska fascinacija tim kantautorom? Bilo bi bolje da je novo uredništvo učinilo temat posvećen vojsci depresivaca s područja glazbe i književnosti, te upakiralo časopis u plastiku i kao dodatak časopisu zaista priložilo žilete. Dovedite stvar do kraja. Cohenovi su rani albumi, naime, opisivani kao glazba za rezat žile. Idolopoklonska je kritika Cohena nazivala prodavačem očaja, ovjenčanim pjesnikom pesimizma i princom beda. Čovjek se cijeli život bavi zen-budizmom i dalje je u bedu, još se traži. Nisam uopće začuđena. Ali, zašto i mlađa hrvatska intelektualna scena smatra da jedino predstavljanjem pojedinaca koji nam prodaju intelektualno-filozofsko-pseudoreligijski mumbo-jumbo budi u nama simpatiju i odobravanje? Znači, ako si tobože depresivac i pesimist, time si uvjerljiviji, i tvoj rad ima veću težinu?! Inzistiranje na plasiranju profila osoba koje se cijeloga života traže, podloga je za ozbiljnu znanstvenu interdisciplinarnu studiju. veliko je pitanje koliko je Cohen zaista u bedu, a u kojoj je mjeri to stvar pomno smišljene furke i umjetničkog pristupa. Cohen je klikeraš; u očima mu se vidi da prodaje proizvod. Davati prostor ljudima koji još nisu prevladali pubertetske sanje, a i podržavaju takav turobni pogled na svijet, nije signal za intelektualno-umjetničku ozbiljnost i zrelost. Ili, ako želite da stvar zaoštrim do kraja, to je stanje duha koje, svjesno ili nesvjesno, dolazi od one druge strane, odozdo. It's actually pathetic.

Zatim, gdje su prave, ozbiljne ilustracije? Osim fotografija i karikatura Leonarda Cohena i turobne fotografije u boji detalja crkve u Montrealu na ovitku s jedne strane, i fotografije u boji Cohenove radne sobe na Hydri unutrašnje su stranice ispunjene gustim tekstom, tonama bilješki (jedan prilog nudi 11 stranica bez ilustracije s 67 fusnota!), a jedina boja koja se u unutrašnjosti provlači jest narančasta. (poput »Zareza« i »Gordogana«).

Metastaziranje tekstovnoga tkiva

Kada sam pred više od dvije godine u »Vijencu« pisala kritički intoniranu recenziju jednog broja »15 dana«, nisam mogla pretpostaviti kako ću jednoga dana žaliti za bivšim urednikom i njegovo uređivačkom koncepcijom. Predivna melankolija i tihi žal za nekim prošlim, autentičnijim vremenima Umjetnosti koji je strujao sa stranica »15 dana«, danas osjećam kao veliku vrijednost. Nije to činilo ovaj časopis neprilagođenim današnjem vremenu. Slavko Kovač očito je znao pogoditi onu mjeru Duha gdje se ljepota, umjetnost i prošlost sastaju u idealnoj točki. »15 dana« donedavno je bio časopis iz kojeg su o umjetnosti i književnosti s divljenjem mogle učiti mlađe generacije, a sjetno se nekih stvari prisjećale starije generacije umjetnika i intelektualaca. Nedostaju mi one velike, previše povećane, mutne crno-bijele fotografije. Sada je gusto tekstualno tkivo metastaziralo na račun ilustracija.

No, što je bilo, bilo je. Možda je prerano davati takve zaključke, ali vidjet ćemo u idućim brojevima je li donedavni glavni urednik izabrao dostojne nasljednike.

Iva Körbler