Većina pjesama na Dear Heather snimljena je u Leonardovu kućnom studiju. Možeš li nam opisati radni proces? Primjerice, kad ste snimali prateće vokale, jesu li aranžmani i glavni vokal već bili pripremljeni ili se proces odvijao naprijed–nazad između glavnog i pratećih vokala?

Glazbene su matrice bile dovršene, ali postojala je određena fleksibilnost među snimanjem glavnih i  pratećih vokala, i jedni su mogli utjecati na druge. Leonard mi je uvijek davao potpunu stvaralačku slobodu s vokalima. I premda sam bila čula radne snimke prije snimalačke sesije, to ne znači da znam što ću raditi kad pristupim mikrofonu. To se pogotovu odnosi na »Morning Glory« (engl. doslovno »slava jutra«, naziv je cvijeta slaka, od čijeg se korijena radi LSD, te je to bio naziv i za tu drogu; op. prev). U nekoliko prigoda sjedili smo sat ili dva slušajući snimku i on bi rekao, »Ovo će biti tako sjajno! Samo ćemo kantati, »slava jutra« i možda pjevati nekoliko redaka o tome kako je slava jutra (tj. slak; riječ je o neprevodivoj dvoznačnosti; op. prev) predivna.« U međuvremenu, još nije bio napisao ili snimio svoj govoreni dio, tako da je sve što sam znala o pjesmi bilo da ju je inspirao sedam stopa visok zid slaka u njegovu stražnjem dvorištu. Iako to nije znao, što mi je više svirao melodiju, ja sam bila sve više osupnuta. Bila je tako skladna i nekonvencionalna da nisam znala što da radim s njom. Izbjegavala sam to snimanje mjesecima, sve dok to nije postala jedna od zadnjih stvari da bi se ploča završila. Do tad sam mislila da ću jednostavno pokušati nešto što na kraju neće biti upotrebljivo, ali da sam barem napravila neke druge dobre stvari na albumu.

Tako smo pustili snimku i jedna minuta njegova monologa je prošla i ništa mi nije došlo na pamet. Prošle su još dvije minute i počela sam se znojiti jer naprosto nisam čula ništa što bi mogla pjevati. Leonard je sjedio u stolcu četiri pedlja od mene, zatvorenih očiju, i nije se činio uznemirenim, ali ja sam se osjećala kao da sve upropaštavam. Kad je njegov monolog završio, pomislila sam, »ma što god« i počela pjevati, »oh, the morning glory«. Kad je bilo gotovo, pogledala sam ga pogledom »koliko je bilo loše«? On je kimnuo glavom i rekao da je to bilo baš ono što je imao na umu. Tako sam utrostručila tu dionicu, dodala harmonije, ubacile nekoliko »Gloria« i dotle je to već bilo prilično lijepo.

Jesu li Leonardovi aranžmani u potpunosti njegovi? Je li ikad rekao, »Volio bih da pjevaš ovako« ili si čula ranu verziju pjesme i tad joj dala svoju interpretaciju?

Glazba za »Undertow«, »To A Teacher«, »Dear Heather«, »Villanelle For Our Time« i »Because Of« je u potpunosti Leonardov rad. Ono što njegovim aranžmanima daje tako cool vibru je to da bubnjevi i bas sviraju pravovremeno, ali solo i klavijaturske dionice on ne rastavlja... Većinom su grupirane, ali mnoštvo ih je potisnuto ili prosuto preko beatova. To daje opušten osjećaj, baš na način kako bi pravi bend međudjelovao.

Na Dear Heather, Leonard je izabrao prostranije aranžmane. Primjerice, instrumentacija na »On That Day« je samo klavir, bas i židovska harfa. Johhny Friday [bubnjar] je dodao nekoliko laganih poteza, ali je Leonard na kraju odlučio da nisu potrebni. To je ogoljeli pristup koji vam pažnju odmah usmjerava na stihove i sjećanja na to vrijeme.

Zaljubila sam se u »Undertow« čim sam je prvi put čula. Nije bilo vokala, samo melodija sa saksofonom. Ne znam kako je Leonard nadošao na te pizzicato gudačke dijelove, ali to je bilo tako divno da sam isprva mislila kako ću ih duplirati glasom... Još jedan primjer dolaska u studio i odbacivanja unaprijed planiranih zamisli. Pjesma je bila u leonardovu ključu, tako da nisam mislila da ću ja raditi glavni vokal. Snimanje pratećih vokala počelo je uobičajeno, pjevala sam harmonije. Kad smo to preslušavali, Leonardu se toliko svidjelo da je to postavio kao vodeći vokal, a njegov snimak bio je iskorišten kao efekt koji podsjeća na mrmorenje mora. Činilo mi se odvažnim da krene s potpuno novim planom za vokalnu dionicu. Ali njegovo je uho nepogrešivo i ostaje otvoren i svjestan tijekom cijeloga stvaralačkog procesa. Nema mnogo glazbenika koji bi promijenili cijelu melodiju dok se pjesma snima. Kao rezultat, tu je glavni vokal koji vas proganja stoga što nikad ne dobivate zadovoljenje u dolasku do melodijskog zaključka u obliku tonika, i taj glazbeni pokret podupire temu propadanja i moguće predaje u stihovima. 

Jesu li tvojoj izvedbi stihovi važniji od melodije?

Dok pjevam Leonardove stihove, moj je cilj da ne afektiram ili prešućujem. Ponekad je zeznuto budući da je pjevačeva prirodna sklonost da iscijedi sve što može iz dobre pjesme. Leonard me naučio da zauzdam taj poriv, pjevam manje i pustim priču da se sama izlaže. To je najbolji savjet koji mi je itko dao o mom glasu. Što se tiče pratećih vokala, oni su zaslađivač, ne žarišna točka. Moj je zadatak da poduprem stihove i/ili glavni vokal što ukusnije mogu. Sad, Leonard voli čuti ženski zbor iza svoga niskog, dubokog glasa. To je prilično nezgrapan efekt, ali djeluje dobro kod njega.

Kako se razvio proces pisanja s Leonardom? »Nightingale« je posvećena Carlu Andersonu. Opisujete svoj rad s Carlom na svome siteu. Je li ga Leonard ikad upoznao?

Prije godinu dana Leonard mi je dao stihove da se igram s njima. Uistinu mu se sviđao aranžman, ali je rekao da sada mora napisati potpuno nove stihove koji će biti dostojni glazbe. Novo pisanje trajalo je šest mjeseci, štio je nanosekunda u Cohenovu uobičajenu vremenu pisanja. Obje verzije stihova su bile jake, ali »On That Day« su bili relevantniji u tom trenutku.

Aranžiranje »Nightingale« je polučilo gorkoslatki osjećaj slučajnog otkrića. Stihovi su me dirnuli jer je Carl bio tako nevjerojatan pjevač. Srećom, čula sam melodiju čitajući stihove i trebala sam je samo zapisati za bend.

Leonard je zamislio a capella uvod i slatki gitaristički dio. Nekoliko je mjeseci prosjedio s izvornom snimkom, isprobavajući različite vokalne ideje dok nije pogodio s basom i tenorom udaljenim oktavu. Razveselilo me kad sam ga ponovno čula u tenoru, nešto što mu se vratilo otkako je prestao pušiti prije nekoliko godina... To bi moralo utišati skeptike koji misle da više ne zna pjevati.

Navodno je, radeći na Ten New Songs sa Sharon Robinson, Leonard uporno govorio: »Ne, to je previše lijepo« i tako odbijao prijedloge. Je li bilo sličnih ograničenja na pjesmama koje si producirala: »previše je komplicirano«, »previše je glazbeno« ili možda »neka ostane obično, jednostavno, lagano«?

Mislim da pjesma koja dobro zvuči kao klavirsko–pjevački demo može podnijeti aranžman. Tako da je to manje više ono što sam donosila Leonardu, ponekad s bas dionicom ili ponekim udarcem bas bubnja i činele. Ali nikada mi nisam donosila do kraja producirane snimke kako bi ostalo mjesta i za njegov udjel. U prvo je vrijeme, naravno, tražio nešto više: življi ritam, više sladila, možda neku solažu. I bila sam spremna dodati te elemente, ali je na kraju odlučio ostaviti obje pjesme u skromnijem, akustičnom okružju.

Kada aranžiraš, pišeš li note? Tko zapisuje glazbu? Snimaš li je u živo i kasnije zapisuješ za druge glazbenike, ili ti ili Leonard donosite materijale u studio?

Nekakvih osamdeset posto glazbe napišem u glavi – najčešće dok hodam parkom. Onda sjednem za klavir i zapišem okvir za glazbenike. Sa Stanom Sargentom (bas) i Johnnyjem Fridayem (bubnjevi) surađivala sam na mnogim projektima. Oni poslušaju moje klavijaturno–vokalne snimke i zajedno isprobamo neke ideje, ako mi stvar nije bistra u glavi. Kada snimimo osnovne trake, zaslađujem koliko mislim da pjesmi treba.

Čuli smo da su pjesme za Dear Heather izabrane među dvadesetak novih snimki. Je li postojala zajednička tema koju ste pokušali ostvariti? Hoćemo li ikada čuti ostatak pjesama?

Nekoliko pjesama nije dovršeno na vrijeme za ovaj projekt, ali će se vjerojatno naći na sljedećem albumu. Ponekad su kritičari prigovarali da zvuči kao da je glazba prilijepljena na stihove bez puno promišljanja ili brige. To je potpuno netočno. Svakoj snimci je posvećeno pripadajuće vrijeme i pažnja. Ako nije na razini, ne objavljuje se. Nije tajna da je Leonardu pisanje dug i mukotrpan napor. Zar zaista mislite da bi se on odrekao teško stečenih stihova kada dođe trenutak za aranžiranje?

Ne mislim da je Leonard imao u vidu neku obuhvatnu temu radeći na ovom projektu, ali njegov rad teži refleksiji njegova mentalnog stanja. Na Dear Heather je, ako bi mogao nešto reći u jednom, dva ili tri stiha umjesto u osam, odmah uronio i izronio. Gotovo. Sljedeće.

Očigledno je da su rasponi pažnje ljudima danas kratki jer mediji ističu osrednjost do točke kada se svaka nova stvar oglašava kao najveća ikad... Sve dok ne dođe sljedeći novitet. To je toliko rasprostranjeno da moraš naučiti kako to isfiltrirati. Inače možeš doživiti senzorni šok od reklama koje te bombardiraju kada pokušavaš naručiti veliki shake od vanilije bez šlaga. Čak razviješ govor u natuknicama da uštediš nekoliko sekundi vremena kojeg nitko nema dovoljno. Nije li ludo na što je svijet spao?

A Dear Heather ipak zadržava lakoću, spontanost i svježinu koje su nestale iz komercijalne, korporacijske glazbene industrije. Skidam šešir Leonardu što je uspio u tome.

Preveli Jurica Starešinčić i Tomislav Šakić

Preveden je i drugi dio intervjua, iz siječnja 2005.