A Thousand Kisses Deep: Arsen Dedić pjeva Leonarda Cohena

Arsen Dedić, tako često zbog dvostruke karijere pjesnika i kantautora uspoređivan s Leonardom Cohenom, u 1980-ima je otpočeo ciklus »Pjevam pjesnike«. Jedan od proizvoda tog projekta je i njegov drugi dvostruki LP Kantautor, izdan 1985. godine za sarajevski Diskoton. Kantautor je bio Dedićev tribute omiljenim kantautorima, među kojima se našao i Leonard Cohen, predstavljen prepjevom pjesme »Seems So Long Ago, Nancy«. »Prepjev za pjevanje« nazvan »To sve je davno sad« djelo je poznatoga hrvatskog pjesnika, akademika Nikice Petraka.

IZGUBLJENI ALBUM

Arsen pjeva Leonarda Cohena
(piše TŠ)

Nikica Petrak otkrio mi je da je pred tridesetak godina (dakle, vjerojatno u drugoj polovici 1970-ih) za Arsena prepjevao barem desetak Cohenovih pjesama. Posrijedi je bio album Arsen pjeva Leonarda Cohena. Album je bio u završnoj fazi snimanja – Petrak se sjeća i snimanja u studiju – matricama snimljenim s orkestrom (tipičan Arsenov rani zvuk) nedostajao je jedino finalni miks s Arsenovim vokalima. No jedan dan snimke su jednostavno - nestale; Jugoton ih je zagubio, ili, čini se, greškom izbrisao. Petrak se sjeća da je Arsen bio slomljen i nije imao snage da krene iznova. Ni Petraku to razdoblje nije baš u lijepom sjećanju: tjednima je prepjevavao Cohena izravno s ploča, stih po stih, frazu po frazu, održavajući ritam i rimu izvornika (čini se da ga stoga više ne može podnijeti). Nakon što je sve propalo nije brinuo o rukopisima prepjeva i ne zna što je s njima bilo; nikad ih nije tiskao, no uvjeren je da Arsen ima svoje kopije. Arsen mi je u kratkom nevezanom razgovoru nakon promocije svoje najnovije knjige poezije Padova (lipanj 2004) izjavio da je »Cohena snimao dvaput« – pod drugim putom je vjerojatno smatrao album za Diskoton. O postojanju prepjeva svjedoči i Arsenov ciklus »Pjevam pjesnike«: čini se da je repertoar uključivao i druge prepjeve s upropaštenoga albuma.

Nenad Dimitrijević (sad živi u Budimpešti) javio nam je da se sjeća davnog Arsenova nastupa na TV Beograd na kojemu je Arsen pjevao prepjeve Cohena barem dvadesetak minuta. Među pjesmama nalazile su se prepjevi »The Stranger Song«, »Stories Of The Street« i »The Partisan«. Nenad je, na žalost, svoju audiokazetu sa snimkom toga nastupa zagubio, no zapisao je po sjećanju, uz pomoć Cohenovih originala, stihove dviju pjesama.

U jesen 2005. posjetitelj sajta pod nadimkom Keconja poklonio nam je CD sa svojim snimkom nastupa s RTV Beograd, koji sadržava četiri pjesme. Po njemu smo ispravili Nenadove transkrite, a uskoro ćemo zapisati i druge dvije pjesme.

To sve je davno sad/Nancy (Kantautor)
Ulične priče/Stories Of The Street
To sve je davno sad/Seems So Long Ago, Nancy (RTV Beograd)
Strančeva pjesma/The Stranger Song
Partizan/The Partisan (RTV Beograd)

Strančeva pjesma/The Stranger Song

prepjev za pjevanje Arsena Dedića i Nikice Petraka
(zapisao Nenad Dimitrijević, 2004, prema nastupu na RTV Beograd
transkript je 2006. ispravljen prema pronađenom audiosnimku RTV Beograda)

Sve tvoje stare ljubavi su bile samo kockari,
što kažu »Sad ne kartam kad sam s tobom.«
Tu vrstu ljudi dobro znam,
teško je pružat’ ruku uvijek sam
za nekim tko želi tek da gubi.
Za nekim tko želi tek da gubi.

Dok spremaš tako karte što su ostale za njim,
ni jedan osmijeh nije ostavio tebi.
K’o svaki kockar, tek je htio onu kartu tako jaku
da igrat’ dalje treb’o više ne bi.
K’o svaki kockar tražio je žrtvu.
K’o pravi kockar tražio je mamac.

Tad, naslonjen na prozor tvoj, reći će da je život svoj
izgubio zbog ljubavi, taj znanac.
I rukom sežući u džep da nađe stari vozni red,
reći će da je uvijek bio stranac:
»Ta rekoh ti da ja sam samo stranac.«

Sad drugom strancu ruku daj,
jer snove svoje skriva taj,
baš kao da su teret što mu smeta.
I te igrače dobro znaš,
taj zlatnom rukom dijeli laž,
a sve mu prste izjela je hrđa.
Taj igru svoju prodaje za ljubav.
Taj igru svoju prodaje za ljubav.

I sita već od takvih svih ljudi što glume umorni
da igru neće taknut’ nikad više,
ti nazireš kroz njegov san tu cestu kojom ide sam,
gdje svija se k’o dima sivi pramen.
Gdje svija se k’o dima sivi pramen.

I rekla si mu: »Dođi sad«, ali okrenuvši se tad,
ti vidjela si otvorena vrata
zatvorit nećeš nikad moć,
ne boj se, tud će uvijek doć’ ta ljubav
što je uvijek bila stranac.
Ti ljubavi, što uvijek bivaš stranac.
Ti ljubavi, što uvijek bivaš stranac.

Da, čekao sam, k’o da znam, da ovim vlakom neću sam,
al’ sad ću ipak poći nekim drugim.
Shvati da ne znam tajni put, što premda vodi bilo kud,
u samo srce stvari ipak vodi.
U samo srce stvari ipak vodi.

Već sutra ću te vidjet’ ja,
na obali kraj mosta što ga grade
kraj te beskonačne rijeke.
Dok vlak napušta stanicu,
ti znaš odjednom granicu
za kojom više nikad niste stranci.
I kažeš: »Da, pod mostom stari znanci.«
I kažeš: »Da, pod mostom stari znanci.«

Pa spremajući karte što su ostale za njim,
ni jedan osmijeh nije ostavio tebi.
K’o svaki kockar, tek je htio tu jednu kartu tako jaku
da igrat’ dalje treb’o više ne bi.
K’o svaki kockar tražio je žrtvu.

A naslonjen na prozor tvoj, rekao je da je život svoj
izgubio zbog ljubavi, taj znanac.
I rukom segnuo u džep da nađe stari vozni red,
govoreć’ da je uvijek bio stranac:
»Pa rekoh ti već prije da sam stranac.«
»Pa rekoh ti već prije da sam stranac.«

Ulične priče/Stories Of The Street

prepjev za pjevanje Arsena Dedića i Nikice Petraka
(zapisao Nenad Dimitrijević, 2004, prema nastupu na RTV Beograd
transkript je 2006. ispravljen prema pronađenom audiosnimku RTV Beograda)

Ta ulica mi pričat’ zna, u glasovima strah
a kadilaci prolaze u noć i otrovan zrak.
Kroz prozor nagnut visim ja, taj stari hotel znam.
Jednom rukom se ubijam, u drugoj ruci ruža sja.

Znam, svi ste čuli da je kraj, i da će skoro rat.
A gradovi se ruše svi i ljude guta mrak.
Al’ nek’ vas pitam jednom još, vi djeco što ste prah,
ovi svi, svi što viču na sav glas da l’ govore za nas?

I kuda idu ceste te kad slobodni smo sad?
I zašto vojske ratuju, a kod kuće je glad?
O damo s lijepim nogama, ti stranče što si s njom,
svi ste vi u bol zaključani, i vaša patnja, vaša patnja vam je dom.

To naše doba rađa bluz, a roditelji svi
[se pra?] bajke slušaju, i pričat neće njih.
Dok djeca su na uzici i vuku ih u zrak,
U jednom oku strojevi, u drugom oku, u drugom oku mrak.

O dođi mala sa mnom ti, da nađemo taj vrt,
gdje sadit ćemo jabuke i čekat’ svoju smrt.
A ako se probudim kad i pitam »Tko sam ja?«,
o vodi me k mesaru tad, sa ovcama ću stat’.

U jednoj ruci ljubav sja, u drugoj ruci cvijet,
i žedan sam na izvoru kog zovu ovaj svijet.
Jer mali smo pod zvijezdama, od neba veći znaj,
dok izgubljen u gomili tvoj pogled hvatam ja.