A Thousand Kisses Deep: Dear Heather / Promotivni tekstovi

Pico Iyer

Dear Heather: prvi dojmovi

“To je odmor uz svjetlost”, na vlastito sam se iznenađenje uhvatio kako govorim, slušajući po prvi puta Dear Heather. Sjedio sam u malenoj sjenici u središnjem Los Angelesu gledajući vrt obasjan suncem, cvijeće, stalan tok vode iz fontane u kojoj su ptice pljuskale (obližnja autocesta djelovala je miljama daleko), a ono što sam slušao mogao je biti transkript scene oko mene. U prošlosti, posebno na posljednjem albumu, Ten New Songs, često se činilo da Leonard Cohen svoje pjesme vodi prema tami i tišini, mjestu gdje se sve objavljuje. Uistinu mi se činilo da snaga te ploče dijelom leži u jedinstvenosti, jedinstvu tona, pjesme utječu jedna u drugu ozbiljnim, sadržanim intenzitetom. Bila je to ljepota malene kabine pored dvorane za zen meditaciju visoko u planinama.

Za mene je nova ploča ljepota povratka svijetu slavljenjem njegovih ljepota, iako prolaznih. U jednoj od svojih ranih pjesama o zovu samostana, Cohen piše kako “noć ulazi” dok on odlazi u mrak zaprositi Našu Damu od Samoće; imam osjećaj da se ovdje noć povlači kako svjetlost ulazi. Prvo iznenađenje ploče je kako su različiti i gotovo cvjetni glazbeni aranžmani, kako pjevač skače iz stila u stil kao pčela koja zuji među cvijećem. Kada sam prvi put slušao ploču, zamislio sam niz predmeta poredanih po stolu, svi precizno grupirani poput jarko obojanih lopti, po sebi potpuni i lucidni, ali ne pokazujući na ništa izvan sebe samih. Moglo bi se reći milodari nedjeljnom jutru, udomaćeni na suncu.

Cohen je pretrpio više pretpostavki o svomu životu od gotovo bilo kojega drugog živog skladatelja ili pjesnika, ili barem o tom sjenolikom životu koji je njegova legenda; ljudi se uhvate njegovih pjesama koje sadrže žene ili koriste njegovu središnju (često metaforičku) riječ “gol” potpuno promašivši značenje. Druga nas pjesma ovdje izaziva Cohenom kojeg očekujemo – žene, gole, dozivaju: “Pogledaj me, Leonarde.” Činjenica da stalno koristi vlastito ime skoro je način naglašavanja da govori o liku koji se kreće svijetom, u glasinama, u tračerskim kolumnama, u slušateljevim projekcijama. Tom drugom pjesmom Leonard nestaje.
Ostale iznenađuju dojmom dovršenosti – ili, drugim riječima, odsutnošću očigledne ozbiljnosti, slobodom od očigledne dubine. Prozirne su: bilješke u notesu ili niz recepata obješenih na vratima hladnjaka. Kada očekuješ da Cohen potone dublje u pjesmu, da nam da novu strofu, novi zaokret, kao što je uvijek radio, on zakorači natrag, ponovi strofu. Kad očekuješ da nas iznenadi, kao što je uvijek radio, neočekivanom rimom, on nas iznenadi baš onom riječju koju smo očekivali. A riječi se često manje ili više rastvaraju kako pjevač eksperimentira recitiranjem ili inkantacijom, mjestom gdje glazba postaje više od glazbe, bliže molitvi ili ritualnom recitiranju. “I tvoje noge bijele od zime.”

I čitavo vrijeme njegov glas, koji se već na Ten New Songs, gdje je Sharon Robinson, njegova zavjerenica i koproducentica, vodila na puno snimaka, počeo povlačiti iz vida, tone sve dalje od nas, dok ne preuzmu Robinson i Ánjani Thomas i zamijene njegove mračne rezonancije svojim svijetlijim dekoracijama. Ceremonija opraštanja, na neki način.

Slušajući ploču po prvi put, nisam mogao ne pitati se kako će je slušatelji prihvatiti. Mnogi obožavatelji očekuju od Leonarda Cohena duge, progunđane pjesme, parabole i teološka mumlanja; nisu spremni na pjesme izravne i pune svježeg zraka poput lirike 16. stoljeća. Ovdje nam on u osnovi daje bilješke, trenutke, stvari koje je mogao sakupiti za pismo prijatelju. Uvjeren sam da nije slučajnost – sve je na albumima Leonarda Cohena precizno – što su u knjižici CD-a na sve strane skice, jednostavne, hirovite, nedotjerane, a na mnogim stranicama crteži nadvladavaju riječi.

Svatko tko piše zna da je postići prozirnost najmanje jednako teško kao postići tajanstvenost. Tajanstvenost znači uhvatiti se u koštac sa svime što je “s onu stranu” jastva (ili unutar jastva); prozirnost znači bilježenje svega izvan jastva, neovisnog od njega. Obično, kad nešto opisujemo, to zamaglimo našim mislima, našim projekcijama, našim očekivanjima, našom zbunjenošću. Predstaviti nešto onakvim kakvo jest često je najteži zadatak i zbog toga se divimo Cézannovim mrtvim prirodama ili malim crvenim kolicima u pjesmi Williama Carlosa Williamsa.

Također je to najlakše potcijeniti ili previdjeti. Mogu zamisliti kako se glazbeni kritičar oduševljava načinom na koji ova ploča – doslovno zabilješka o životu, o danu – otvara paletu kako bi primila nove boje; ali tumačenje će biti onemogućeno činjenicom da riječi samo stoje, dajući ništa osim sebe samih. U njima nema zaokreta, nema odsjaja. Tradicionalno je Cohen bio glas težnje, sukoba i traženja; ovdje je postao nešto što nam je teže prihvatiti, glas zadovoljstva. Kao da je povukao svoje jastvo iz stvari kako bi rekao: “One su ovo. Ne trebam im ja.”

Kad sam pokušavao obuhvatiti ovu ploču, neuhvatljivu upravo zato što je potpuno izložena pogledu, osvijetljena, manje sakrivena u sjeni no što je običaj za Leonarda Cohena, mislio sam na pjesme Japanaca među kojima živim. Zviždovka. Zvono u hramu. Neven. Promatranje svijeta za njih postaje promatranje rituala, čak religije. Zaista, iz njihovih izravnih interpretacija svijeta Pound je izveo svoj imažizam, iz kojeg je William Carlos Williams preuzeo svoja kolica. Zen nas upućuje da gledamo što je ispred nas i što je ispod naših stopala. Nema potrebe za traženjem prosvjećenja ili ljepote ili analitičke mudrosti, nema potrebe da se traže značenja ili dubina. Sve je tu pred našim očima.

Pico Iyer,
Rio de Janeiro,
4. kolovoza 2004.

preveo Jurica Starešinčić

(c) Pico Iyer and dearheather.com

Translated by permission

Leon Wieseltier

Pohvala prolaznome

“Čini mi se da je moja kuća zaražena gubom.” To su tajanstvene riječi iz Levitskog zakonika koje vlasnik kuće upućuje svećeniku kad primijeti čudan lišaj na svojoj nastambi, te traži oslobođenje od nečistoće na koju upućuje ta rana na njegovim zidovima. Ono što je toliko dojmljivo u ovome glasu, ono što se najviše dojmilo njegovih tumača, jest njegova zadrška, njegova nepreciznost, njegova nesigurnost. U Svetome pismu rijetko netko nije siguran. Ali ovaj čovjek ne izvještava o gubi na kući, već o svom dojmu gube na kući. Zašto? Moguće je da mu je strah poljuljao vjeru u vlastiti um. Ali drugo objašnjenje (uvijek drugo objašnjenje!) je dano. Smisao ovog iskaza, tako stranog biblijskom univerzumu, ali tako blisko ljudskome, leži u riječima drevnoga rabina, “nauči svoj jezik da kaže: ne znam.”

Tu je kraj Midrašu o Dear Heather. Upravo je s takvoga jezika skliznula ova misaona, ljupka i dopadljiva ploča. Za pjesnike, za umjetnike, za mislioce, nema pogibeljnijega privida od privida zaključne riječi. Ne postoji takvo što kao zaključna riječ, jer u idućem će se trenutku svjetlo promijeniti, stranica se okrenuti, zagrljaj prekinuti, led se otopiti, sjena odmaći, čaša se razbiti, vijesti stići – svijet više neće izgledati kako je izgledao, svijet više neće biti kakav je bio, kad si napisao ili izgovorio ili otpjevao riječi koje su ga imale uhvatiti, utvrditi ga, odrediti mu značenje jednom zauvijek. Ideal zaključne riječi predstavlja tek želju za oslobođenjem od raznolikosti i promjenjivosti života, za privođenjem doživljavanja i izražavanja kraju. Iza veličanstvenosti zaključne riječi, velike izjave, završne slike, konačnog zaključka – iza svih tih umišljaja i ograničenja krije se jadna iscrpljenost i upitan autoritet.

Dear Heather odgovor je na takvu iscrpljenost i pobuna protiv takva autoriteta. Uspjeh duguje svome smanjenom mjerilu. Cohena je oduvijek očaravala vlastita neznatnost: ne buni se protiv nje, koliko unutar nje. Njegova je umjetnost dug i bodar napor da se iz beznačajnosti izmami značenje. Ništa veliko ili trajno ne spominje bez gorčine, kao da želi reći: evo što zna onaj koji ništa ne zna. A Dear Heather savršen je zapis njegove oštroumne poniznosti. Tu je forma uhvatila korak s filozofijom. Ovaj je album knjiga bilježaka, isječaka, skica, zbirka raznorodnih ideja i raspoloženja i opažaja i dosjetki – konačna deklaracija Cohenova radosnog gubitka zanimanja za konačno. Ton je provizoran, pun digresija, nedovršen, smiren, eksperimentalan, bujan, majstorski. Dear Heather smještena je usred njegova djela i usred svijeta. Cohen pjeva, ali ne uvijek; pjevanje povremeno prepušta drugima (posebno Anjani Thomas, u čijem je natprirodno divnom glasu Cohen našao najanđeoskiji među svim svojim “anđelima”), a katkad govori, vlastite riječi ili tuđe. Želi saslušati ono što voli. Čak i u tuzi, iznalazi hvalu.

Album uživa u odsutnosti vlastite monumentalnosti. Ni jedan osjećaj nije zaobiđen u inzistiranju na zbiljnosti i ljepoti običnoga. Razmotrite pjesmu “On That Day”, Cohenov doprinos žalovanju nakon 11. rujna 2001. Povodom “dana kad su ranili New York” napisao je mali napjev. Traje svega dvije minute, a uključuje i brenčanje brunde [židovske harfe]. Ali u toj jednostavnosti nema blasfemije. Nimalo. Pjesma je duboko dojmljiva jer odolijeva iskušenju da bude grandiozna, i jer govori da se na zlo može odvratiti mahnitošću ili služenjem. Usporedite ovu neobičnu komemoraciju s bombastičnim stadionskim rock naricaljkama nastalima povodom newyorške katastrofe, i naučit ćete što znači biti pošten u boli. Ili razmotrite “Dear Heather”, vraški zabavnu pjesmicu. U njoj nije tuga prevedena na jezik konkretnoga, već žudnja. Žena korača uz muškarca i u toj ga mjeri temeljito rastvara, te se mora iznova naučiti sricati. Cohena draška banalnost vlastite požude. Gdje bila je tjeskoba, sad je ludost. Čežnja ostaje, ali robovanje je svršeno. A dokaze unutarnje slobode nalazimo posvuda na Dear Heather. Album je prozor u srce neobično zanimljivoga i neobično smrtnoga čovjeka, čovjeka koji ima želudac za prolaznost.

Prevela Petra Mrduljaš

Brian D. Johnson

Pismo Leonardu

11. listopada 2004.

Dragi Leonarde,

Kako ti se svidjelo navršiti sedamdesetu? Primijetio sam da tvoj rođendan, 21. rujna, pada uoči jesenskog ekvinocija. U Torontu je bila neuobičajeno topla noć. Dok je odmicao konac ljeta, vozio sam se biciklom do bara u kome se održavala večer posvećena tebi – kao što znaš, takva su događanja počela nicati po čitavom svijetu, u gradovima poput Edmontona, Kopenhagena i nekog mjesta u Australiji zvanog Toowoomba. Veliko mnoštvo nas naguralo se u malu prostoriju. Među vjernima našla se i žena koja s tobom dijeli rođendan, a tvrdi da je s tobom podijelila i krevet pred mnogo godina u Grčkoj. Draga starica koja se dovezla s Nijagarinih slapova djelovala je pomalo izgubljeno. Rekla je, "Mislila sam da će se čitati poezija." Umjesto toga, bend je odsvirao album I'm Your Man, a razni su se pjevači okušali u po jednoj pjesmi. Jedan za drugim, poput smjelih natjecatelja koji pokušavaju izvući mač iz kamena, trudili su se biti te dostojni. Većina ih se pregrčevito trudila. Ali mlada pjevačica imena Lily Frost otpjevušila je jednu od tvojih ranih pjesama, Hey, That's No Way To Say Goodbye. Gotovo da je i od tebe, Leonarde, bila više cool. Nepomična u kineskoj svili, tamne kose u retro frizuri, maznoga glasa nalik Julie London, stihove je pjevala dvostruko polaganije, učinivši da mladi Leonard zvuči kao stari Leonard. Svidjela bi ti se.

Za našega prvog razgovora, povodom izlaska albuma The Future 1992, zauvijek ću pamtiti kako si mi rekao da ne postoji rima za orange – "Neki ljudi kažu da se rimuje s 'door hinge,' ali nije to to." (Kasnije sam očajan otkrio da si to rekao i drugima, ali oprostio sam ti: baviti se medijima kurvinski je posao). Ponovno smo se sreli kad je 2001. izašao Ten New Songs, sjedili smo u tvojoj sparnoj kući u Montrealu za toplinskoga vala u kolovozu. Vozeći se s jezera, kupio sam sa štanda uz cestu maline, koje si smjerno primio. Kasnije sam posjetio i tvoj dom u Los Angelesu, gdje si me poslužio juhom od leće i bezbrojnim čašicama crnoga vina. A sa svojom krasnom družicom Anjani Thomas, predstavio si mi irsku barsku pjesmu o tipu koji je darovao vlastitu ženu.

Kad sam te pitao bi li mi dao intervju povodom tvoga novog albuma Dear Heather (izlazi 26. listopada), predložio si da se nađemo i neslužbeno porazgovaramo o intervjuima. Je li to novi prisup umjetnosti promocije? Odvezao sam se do tvoje kuće u Montrealu, s još malina, za koje si se zakleo da su najljepše koje si ikada vidio. Sjedili smo za stolom pokraj otvorenog prozora, dok su ljudi vani hodali pločnikom. Uz vino i hranu naručenu iz indijskog restorana rekao si mi da ne želiš promovirati Dear Heather. Rekao si da ne nalikuje ničemu što si do sada napravio, da govori sam za sebe, te da se tome nema što dodati. A priznao si i da, nekoliko godina nakon što se tvoja depresija misteriozno povukla, uživaš u životu više nego ikad. A raspredati o tome u svijetu izmučenom neizrecivim jadom ne leži ti baš najbolje. Novinari bi ti postavljali kviz pitanja o Bushu i ratu, i o tome kako je to kad ti libido napuni sedamdesetu. A pitali bi i "Tko je Heather?"

Sjetit ćeš se kako sam pokušao navesti te da se predomisliš. Zaigrao sam na kartu Kanade, podsjetivši te da sad, kad Trudeaua više nema, ostaješ posljednja cool ikona svoje generacije Kanađana – osoba koju ćemo zauvijek povezivati s Kanadom u kojoj se sve činilo mogućim, kada je boemski intelektualac mogao postati premijerom, a montrealski je pjesnik mogao biti svjetski slavan. Baveći se "promocijom”, ne bi reklamirao samo album, već bi daškom zen topline i mudrosti ražario dogorjele ugarke zvane kanadska kultura. Ili tako nešto.

Kako god, bila je to prelijepa večer. Ali tjedni su prolazili, a ti si ostao postojan u svojoj odluci da ne daješ intervjue. Stoga ovo pismo. Kad ti već nećeš govoriti o Dear Heather, ja hoću.

U pravu si, ovaj je album polazak, tvoj alpinistički spust s tornja pjesme kako bi kleknuo pred oltar pjesništva. Prigušeniji i meditativniji od Ten New Songs, ovo je elegičan album u kojemu se vidi da si se iznova povezao sa svojim pjesničkim korijenima. Prva pjesma, Go No More A-Roving, uglazbljena je Byronova pjesma – ljubavnikov oproštaj od naganjanja komada u noćima obasjanima mjesečinom jer predah i srcu treba čak, i ljubav odmor žudi ("the heart must pause to breathe / And love itself have rest"). Posvećena je tvome oboljelom učitelju, Irvingu Laytonu – jednome u montrealskom trijumviratu pjesnika kojima si odao počast na ovom albumu. To A Teacher posvećena je A.M. Kleinu (1909–72), a stihove si uzeo iz vlastite knjige iz 1961, The Spice-Box Of The Earth. A u Villanelle For Our Time citiraš neke duhovno poticajne stihove koje je sročio tvoj bivši profesor na sveučilištu McGill, F. R. Scott – iz gorkoga traženja srca… uzdižemo se da bismo igrali veću ulogu ("from bitter searching of the heart... we rise to play a greater part").

Da je ovo sada intervju – a nikako to nije – pjesma na koju bi se novinar oborio je Because Of, zajedljiva, autoironična oda. Ako ti ne smeta, naveo bih je u cjelosti; inače bi to bilo kao pričanje vica bez poente:

Because of a few songs
Wherein I spoke of their mystery,
Women have been
Exceptionally kind
to my old age.
They make a secret place
In their busy lives
And they take me there.
They become naked
In their different ways
and they say,
"Look at me, Leonard
Look at me one last time."
Then they bend over the bed
And cover me up
Like a baby that is shivering.

(Zbog nekoliko pjesama
u kojima sam govorio o njihovu misteriju,
žene su bile
iznimno ljubazne
prema mojoj starosti.
Naprave tajno mjesto
u svojim žurnim životima
i odvedu me tamo.
Razotkrivaju se
na svoje različite načine
i kažu:
“Pogledaj me, Leonarde,
pogledaj me posljednji put.”
I zatim se sagnu nad krevetom
i pokriju me
kao djetešce koje drhti.)

Ništa nije škakljivije od ironične infantilnosti starca. Tvoje se riječi zibaju u oskudnim zvucima prebiranja po žicama kalimbe, previjene Anjaninim slojevitim vokalima – koji se poput izmaglice probijaju u prvi plan sa svakim sirenskim refrenom, Pogledaj me, Leonarde ("Look at me, Leonard"). Zvuči kao anđeonski kor svih djevojaka koje si ikada volio. Tvoja je velikodušnost ovdje gotovo opipljiva. Dvije žene na albumu - Anjani Thomas i Sharon Robinson (tvoja suradnica na Ten New Songs) – u 80-ima su s tobom išle na turneje kao prateći vokali. Sada s tobom surađuju na ravnoj nozi, pjevajući i neke od glavnih vokala i dijeleći autorstvo nekih skladbi.

Tvoj je glas na albumu poput teškog pergamenta, papirni vibrato šapat. Čini se da sa svakim albumom snižavaš središte svoje glasovne gravitacije, kao da sonarom pretražuješ dubine. Znam da radiš za kompjutorskim ekranom, ali u boji tvoga glasa, čuje se težina riječi na papiru, onoga što si nazvao "iscrnjenim stranicama”. Dear Heather prepun je pisama, uključujući i ono naslovljeno The Letters, koje je sjetna pripovijest o neuzvraćenome pismu koje stiže do svog cilja godinama nakon što je poslano – pritišćeš ih na usne, moje stranice od brige ("you press them to your lips / My pages of concern"). A tu je i naslovna pjesma, minimalistička molba upućena tajanstvenoj Heather. Moliš je da ponovo hoda kraj tebe, s nogama potpuno bijelim od zime ("legs all white from the winter"). Zatim istih pet stihova ponavljaš opet i opet, dok ne počneš sricati riječi... slovo po slovo.

U pjesmi Undertow, uz polagani valcer, nošen nježnim valom saksofona, pjevaš o hladnoći u svojoj duši, i svome srcu oblika prosjačke zdjelice ("a chill in my soul / And my heart the shape / Of a begging bowl"). A u hipnotičnoj There For You, rasplećeš zapetljane niti gorke romanse: vidim svoj život u potpunom pregledu, nikad nisam bio ja,uvijek si bila ti ("I see my life / In full review / It was never me / It was always you"). Na Dear Heather ima toliko žalovanja za izgubljenom ljubavlju da se pitam je li posrijedi album o prijekidu? Ali na neki način, sve su to albumi o prijekidu, nisu li? Bilo da nas vodiš do kraja ljubavi, do kraja vremena, voliš se baviti onime što si jednom nazvao pukotinom u svemu, jer tako svjetlo ulazi ("the crack in everything / That's how the light gets in"). Prosvjetljenje i Armagedon stoje bok uz bok.

Kad smo već kod toga, jednu si pjesmu, On That Day, izravno posvetio 11. rujnu – danu kada su ranili New York ("the day they wounded New York"). Priznaješ da neki ljudi kažu da smo to zaslužili, zbog grijeha protiv B-ga, Zbog grijeha u svijetu (…) Naših žena bez vela, našeg roblja i zlata... ("Some people say / It's what we deserve / For sins against g-d / For crimes in the world... Our women unveiled / Our slaves and our gold." A zatim nedrugarski sliježeš ramenima, tako da te se ni Trudeau ne bi posramio, i kažeš Ne bih znao, samo držim utvrdu ("I wouldn't know / I'm just holding the fort"). Ovaj skromni rekvijem miriše na kukuruz uz logorsku vatru, jer svoje stihove uokviruješ tek jednostavnim prebiranjem po židovskoj harfi. Podsjeća me na tvoju himnu Democracy iz 1992. – iznova si ocrtao tvrdoglavi centrizam svoga ognjišta: Nisam ni lijevo ni desno, samo ostajem noćas doma,izbgubljen u tom beznadnom malom ekranu ("I'm neither left or right / I'm just staying home tonight / getting lost in that hopeless little screen").

Nije da te krivim. Dear Heather zvuči kao starija, mudrija glazba čovjeka koji se ostavio lutanja. Pa ipak je ovo tvoj najavangardniji album, pun zagonetaka i zaigrane dekonstrukcije. U apatičnoj meditaciji naslovljenoj Morning Glory, riječi kao "cenzura" i "nestajanje" plove, bestjelesne, vodama beatničkog jazza. Ali nudiš i nekoliko idiličnih narodskih pjesama, Nightingale i The Faith – vesele napjeve koji zvuče toliko tradicionalno da je teško povjerovati da si ih ti napisao.

U slučaju da do sada nisi primijetio, Leonarde, ovo nije kritika, već pismo jednog obožavatelja. A zašto ne? Sedamdeset ti je godina, još si prisutan, živiš dostojno svojih učitelja – Laytona, Kleina i Scotta. Kako godine prolaze, ti si bezbrižno sve imuniji na mainstream. Ali ne ispadaš iz igre. Pripremaš novu zbirku poezije, Book Of Longing. Tvoja glazba i dalje pronalazi načina da se probije u svijet (Wim Wenders dvije je tvoje pjesme iskoristio da bi oslikao epifaniju na kraju svoga novog filma, The Land Of Plenty). Slavan, pa ipak neobično imun na zvjezdani status, godine si proveo kao redovnik na Mount Baldy u Kaliforniji. Zatim, 1999, spustio si se s planine, proglasivši da si back on Boogie Street. Odnedavna iznova otkrivaš Montreal. Kažeš da više i ne znaš koliko si samo puta sjeo za radni stol i skicirao paviljon u parku pod svojim prozorom. A što se pjesama tiče, treba ti sve manje i manje poteza kistom, i nemaš ih potrebu objašnjavati.

Pa ipak me zanima. Tko je Heather?

Prevela Petra Mrduljaš

Službeno Sonyjevo priopćenje za novinare od 14. srpnja 2004.

Columbia Records spremna za objavljivanje novog albuma Leonarda Cohena, »Dear Heather«

Cohenov prvi album nakon »Ten New Songs« iz 2001. uključuje dvanaest novih Cohenovih pjesama i koncertni snimak “Tennessee Waltz”

Dear Heather izlazi u utorak, 28. rujna 2004.

NEW YORK, 14. srpnja 2004. (PRNewswire)

Columbia Records priprema se za objavljivanje albuma Dear Heather, nestrpljivo iščekivanog novog albuma legendarnog kantautora Leonarda Cohena. Prvi Cohenov album od kritički slavljenog Ten New Songs iz 2001. godine bit će u trgovinama u utorak, 28. rujna. Dear Heather, kojeg je producirala i snimila Leanne Ungar, po prvi puta predstavlja dvanaest novih studijskih snimaka koje je skladao Cohen: “Go No More A-Roving”, “Because Of”, “The Letters”, “Undertow”, “Morning Glory”, “On That Day”, “Villanelle For Our Time”, “There For You”, “Dear Heather”, “Nightingale”, “To A Teacher”, “The Faith”, i koncertni snimak “Tennessee Waltz”, Cohenovu emocionalnu interpretaciju country-western standarda što su ga popularizirali Roy Acuff, Chet Atkins, Patti Page i drugi.

Debitantski album Leonarda Cohena, Songs Of Leonard Cohen, Columbia Records objavila je 27. prosinca 1967. Otad je Cohen snimio deset dodatnih studijskih albuma – Songs From A Room (1969), Songs Of Love And Hate (1971), New Skin For The Old Ceremony (1973), Death Of A Ladies’ Man (1977), Recent Songs (1979), Various Positions (1984), I’m Your Man (1988), The Future (1992), Ten New Songs (2001) i Dear Heather (2004), tri koncertna albuma – Live Songs (1972), Cohen Live (1994) i Field Commander Cohen: Tour Of 1979 (2000), i dva kolekcije “najvećih hitova” – Best Of Leonard Cohen (1975) i More Best Of (1997). Best Of Leonard Cohen primio je zlatnu ploču (certifikat RIAA) u svibnju 2000. Tijekom svoje karijere Leonard Cohen je širom svijeta prodao više od 11 milijuna albuma. Objavio je 11 knjiga, uključujući dva romana (The Favourite Game 1963. i Beautiful Losers 1966). Njegove su pjesme utjecale na generacije tekstopisaca i bile pjevane od drugih izvođača iz cijelog svijeta, i počasne albume u Francuskoj, Norveškoj, Kanadi, Špoanjolskoj, Češkoj, Južnoj Africi i Sjedinjenim Državama; među kojima su najpoznatiji američki hit album Tower Of Song i Famous Blue Raincoat Jennifer Warnes.

Billboard javlja

Leonard Cohen sprema novi album

Tjedan dana nakon njegova 70. rođendana, Columbia će objaviti novi studijski album Leonarda Cohena Dear Heather. Najavljen za 28. rujna, kolekciju će činiti 12 novih pjesama i koncertni snimak country standarda “Tennessee Waltz” Pee Wee Kinga i Redda Stewarta. Dear Heather će biti prvi album kanadskog pjesnika i kantautora od hvaljenog Ten New Songs iz 2001. godine, na kojem je surađivao sa svojom bivšom pratećom pjevačicom Sharon Robinson, koja je bila producirala i izvela glazbu i bila koautorica svih pjesama. Album je debitirao na 4. mjestu Billboardove kanadske ljestvice i 143. mjestu na Billboardovoj ljestvici The Billboard 200.

Reuters javlja

Leonard Cohen obilježava 70. rođendan novim albumom

javlja Barry A. Jeckell

NEW YORK (Billboard)

Tjedana dana nakon svoga 70. rođendana, 28. rujna, Leonard Cohen objavit će novi album Dear Heather, svoju prvu studijsku ploču od hvaljene ten New Songs 2001. godine. Novi album na etiketi Columbia Records uključivat će 12 novih pjesama i koncertni snimak county standarda “Tennesee Waltz” Pee Wee Kinga i Redda Stewarta. Dok je Ten New Songs zatekao Cohena u suradnji s nekadašnjom pratećom pjevačicom Sharon Robinson, koja je producirala album, izvela glazbu i bila koautorica svih pjesama, čini se da je ovoga puta Cohen više sam. Opet je radio s producenticom i snimateljicom Leanne Ungar (Laurie Anderson, Janis Ian), koja je prošli mjesec bila na raspolaganju na newyorškom okupljanju Cohenovih fanova, kojima je omogućila raniji uvid u novi materijal.

Po izvještajima, Cohen također radi na novoj knjizi poezije Book of Longing, čiji naslov dolazi od jednoga stiha pjesme “That Don’t Make It Junk” s albuma Ten New Songs. Ne zna se kad će knjiga biti objavljena, ali je Cohen rekao da je na putu kad je u siječnju 2003. primio Kandski Red (The Order of Canada), najvišu civilnu nagradu te zemlje.

Ten New Songs debitirao je na 143. mjestu američkoga Billboarda i na 4. mjestu Billboardove kanadske ljestvice. (Reuters/Hollywood Reporter)