|
SRĐAN DEPOLO - (r.1966), pjevač, skladatelj i
književnik iz Rijeke, pojavio se na hrvatskoj autorskoj sceni
u drugoj polovici devedesetih, nakon dugogodišnjeg bavljenja glazbom,
sa svojim prepjevima pjesama Leonarda
Cohena koje je na albumu “Hazarder” snimio Ibrica
Jusić.
|
Srđan Depolo
(sasvim desno)
s Bornom i Juricom
nakon karlovačkog
koncerta.
|
Premda je kao autor romana “Gluhi auditorij” (1997) bio
već donekle poznat hrvatskoj književnoj javnosti, i koji mu
je pribavio prijateljstvo književnog autoriteta i krležologa međunarodne
reputacije prof. Stanka Lasića, medijsku pažnju privukao
je CD-om “Glas prijatelja rijetkih (in memoriam Jacques Brel)”,
snimljenim 1999. g. za koji je prepjevao, aranžirao i otpjevao 20
pjesama, nažalost prerano preminulog flamanskog kolege.
Od publike dobro prihvaćeni, te solidno medijski popraćeni
(TV-nastupi “Crno-bijelo u boji”, “Dobro jutro Hrvatska”, OTV -
Pervanovo, četiri jednostane show - emisije na Radio-Zagrebu,
nekoliko radijskih portret-emisija u Sloveniji, te brojni intervjui
po gotovo svim dnevnim i tjednim novinama), prepjevi ipak nisu mogli
utažiti želju za vlastitim neovisnim izrazom, pa 2002. g. snima
autorski CD pod nazivom “Vatre čudnih boja” gdje se
predstavlja kao autor stihova, glazbe i orkestracije.
Za razliku od prepjeva S. Lame, S. Endriga, F.
de Andrea, G. Brassensa, engleskog folk standarda “Scarborough
Fair” (u prepjevu “Cvijete umorni”), te Heine-Schumannovog
klasika njemačkog Lieda “Ich grolle nicht” (u
prepjevu “Ne zdvajam , ne...”),od kojih posljednja dva čine
standardni Depolov koncertni repertoar, a koje prema vlastitim tvrdnjama
nikada neće snimiti (hoćemo li ga držati za riječ
?) , priprema novi CD, koji je formom i sadržajem konceptualno bitno
drugačije zamišljen od uvriježene autorske prakse.
Priprema knjigu prepjeva koja sadrži snimljene, i “one druge” prepjeve,
J. Brela, L. Cohena, S. Lame, S. Endriga, F. de Andrea, G. Brassensa,
H. Heinea, te uz uvodni esej o prepjevima uopće, osvrt
o radu svakog od spomenutih autora.
|
