Autori ove stranice dvaput su razgovarali sa Srđanom Depolom. Prvi put su tema bili prepjevi Leonarda Cohena za Album Ibrice Jusića Hazarder (intervju dostupan ovdje), gdje se razgovaralo i o drugim temama vezanim za njegov rad. Drugi intervju slijedi ispod ovog uvoda, a fragmenti su emitirani u emisiji Alternet Trećeg programa Hrvatskog radija zajedno sa nekoliko odabranih pjesama.

Mjesto radnje nije važno. Može to biti velikogorička dvorana u kojoj su jedine punoljetne sobe on i nekoliko učiteljica, dok ostatak publike čine školska djeca natjerana u dvoranu pod prijetnjom loših ocjena, karlovačka knjižnica u kojoj samo on i organizatori još nisu počeli uživati u blagodatima penzije, prepuna srednjovjekovna kula u Mariboru gdje publika jedva da razumije standardni hrvatski jezik, da i ne spominjemo starodalmatinske dijalekte, ili Ivanovac kod Osijeka gdje se cijelo selo preseli u Dom kulture iako ne znaju čiji i kakav koncert će slušati. Srđan Depolo, riječki pjevač, skladatelj, prevoditelj i književnik, jednako će ispuniti zrak strasnim, egzaltiranim pjesmama, što svojima, što prepjevima stranih kolega. Narcisoidni tinejdžeri čija je jedina trenutna preokupacija ostaviti što bolji dojam na svoje prijatelje i prijateljice, a koji još ne znaju niti jedan drugi način da to učine osim bučnog nihilizma, za vrijeme koncerta će ostati tihi, Slovenci će pjevušiti riječi koje nikako ne mogu razumjeti, techno generacija uživati u aranžmanima odsviranim na harmonici.

Depolov posao je umjetnička pjesma. U tradiciji srednjovjekovnih trubadura, za svoj obrt izabrao hodočašća dugotrajnim buđenjem u vlakovima, sretan svjetionik bočnog žmigavca dostavnog vozila pekare ili tiska, spavanje u jeftinim hotelima, nastupe pred publikom svake vrste... Nesklon kompromisima, nije tražio zajednički jezik s diskografskim i izdavačkim kućama. Prvi i za sada jedini roman, Gluhi auditorij, izdao je u vlastitoj nakladi kao i dva albuma, Glas prijatelja rijetkih (in memoriam Jacques Brel) i Vatre čudnih boja.

Pitanja:

Studirali ste pravo, a u glazbi ste debitirali relativno kasno. Kako ste se odlučili na to, i da ponovno birate, da li biste odabrali isti put ?

Nisam samo tako banuo na Pravni fakultet, sada se čini davne 1984. godine prije nego sam se uputio na 15 - mjesečnu vojnu službu. Ljudi će jednom morati shvatiti da obavezno masovno školovanje nema ama baš nikakve veze s vokacijom određene osobe. Pohađao sam dječji vrtić, pa onda i osnovnu školu, završio sam neki besmisao usmjerenog obrazovanja koji mi je dao zvanje elektromehaničara, pa sam diplomirao Pravo, «... u školu se ići mora, neću valjda prodavati zjake... » na sve to potrošio 20 godina ( 1972 – 1992 ), i ne shvaćam kakve to ima veze s mojim pozivom i radom, i zašto mediji vole teme koje sa trenutnim razgovorom niti jedne dodirne točke nemaju…

A dijametralno suprotno sve dodirne točke s našom temom ima činjenica, da sam tih 20 i još 18, dakle punih 38 godina sustavno, ničim prisiljen, izučavao sve discipline glazbe i književnosti, te neke strane jezike, uzimao godinama privatne satove kad god sam smatrao za potrebno, iz instrumenta, kompozicije, teorije, solo- pjevanja i stranih jezika, te da me je većina profesora od kojih sam puno naučio nagovarala na polaganje ispita kako bih « dobio papir ». A ja sam njih angažirao i platio zbog sticanja znanja, a ne kupnje papira… znate li čemu papir služi ?

I srećom ostao sam, kako sam 1999. g. izjavio u emisiji gđe Ljiljane Gajski na Trećem programu Radio Zagreba, po unutarnjem opredjeljenju PJEVAČ.

Debitirao nisam relativno, to je bio prilično apsolutan čin, koncertom u HNK u Osijeku sa prepjevima Brelovih skladbi, a još manje kasno. Zbilo se to u pravo vrijeme kad sam kao tridestogodišnjak sazrio za komunikaciju s publikom pomoću tako bremenitog sadržaja kakav tereti autorsku pjesmu. Prije deset godina još nisu vladala mjerila za medijske pojave « manje kila nego godina, a sve mora završavati sa – 'naest – kako pseudoamerofili vole reći – teen -  » pa je danas teško objasniti prosječnoj pojavi zašto u ovakvom slučaju debut sa 15 ili 25 godina života graniči sa neizvedivim.

Još je teže nakon divljanja ovih mutanata na 50-tak TV-kanala, koji su poremetili svaku orijentaciju o vrijednostima društva, civilizacije, rada i života uopće, pokušati objasniti kako « Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme « kako stoji u Bibliji, Mudrosne knjige, Propovjednik, dio prvi, poglavlje 3.

Kako ste se odlučili na to, i da ponovno birate, da li biste odabrali isti put ?

Bih. A o vokaciji ne odlučujemo, to nam je dano. I moramo biti zahvalni.

U pjesmi Mrtav jezik izražavate pomalo ksenofobičan stav spram stranaca, stranih jezika, stranih ulaganja...

Upravo suprotno. Pjesmu «Mrtav jezik» napisao sam upozoravajući na neopravdanu anglizaciju hrvatskog jezika, društvenih navika i života uopće. Još kad bi se radilo o doslovnoj anglizaciji, nego je riječ o njenoj američkoj inačici, i to ne u potpunosti, nego u onom minornom postotku koji propusti filter 20-minutnih TV serija, filmova toliko loših da je i film prejaka riječ, te nedefinirane kakofonije i buke koju dobar dio društva smogne hrabrosti nazivati glazbom...to je kao da psujete majku i oca vlastitoj braći i sestrama.

Ali krenimo redom. Ksenofobija je od 1991. g. prilično omiljen izraz, dotad smo se svi morali obožavati, a mnogi nisu sigurni što to zapravo znači. Meni je svaka mržnja potpuno strana, pa tako i ova mržnja prema strancima, pogotovo uz činjenicu da dobar dio stranaca čini okosnicu mojih suradnika, i da sam nastupajući izvan Hrvatske stekao neoboriv dojam o jedinstvenosti mentalnog aspekta čovječanstva koje podjela na zajedničke jezike ili administrativne granice ne obavezuje na zajednički nazivnik. Prema stranim jezicima imam također pozitivan stav, u protivnom ne bih godinama komunicirao s nekima od njih, izučavao literaturu, prepjevavao poeziju...

A strana ulaganja su nešto drugo, nisam primjetio da netko u našu zemlju nešto ulaže, samo ne namjeravam trošiti energiju na individue koji tvrde da je nuklearni otpad 100% siguran ako ga odlože u nacionalni park, ako je tako siguran, neka ga ukopaju u vlastiti podrum...

Pjesmom «Mrtav jezik» htio sam, naprotiv, ukazati na više nego respektabilne mogućnosti svih naših kapaciteta, koji su dostatni za prekid sa svakim vazalnim odnosom u kojima nas kao taoce drže malobrojni među nama, nesposobni za drukčije osiguranje vlastite samobitnosti. Također moramo sami osigurati kontinuitet našeg, jednog od najbogatijih svjetskih jezika sa tisuću godina starom književnosti, i spriječiti dobivanje statusa koji danas imaju latinski i starogrčki. A to je naravno, mrtav jezik.

Mozda nema veze s Vašim radom, ali me zanima Vaše mišljenje o Hrvatskoj perspektivi u EU?

Društveno – politička aktualnost ima jednu veliku manu, prolaznost. Vijek trajanja te «prolaznosti» ovisi o razvoju društvenih komunikacija na svim razinama, te znamo da su se pojedinci kao Rockefeller obogatili činjenicom da su prekooceanske vijesti putovale mjesecima. Danas se prolaznost aktualnosti mjeri sekundama, a elektronski mediji se iživljavaju info-govornim predstvama u kojima nas «dobro informirani analitičari » pokušavaju impresionirati nekim podacima ili činjenicama vezanim za trenutno stanje u društvu,  Evropi, Svijetu, pokušavajući nas uvjeriti kako je od krucijalne važnosti rečenica koju je neki dužnosnik EU izvalio za jedne od milion dnevnih/tjednih novina, i kako su na to reagirali azijski predstavnici ili UN navodno u nekom drugom mediju, jer se nadam da nas nitko od njih ne drži toliko blesavima da ćemo pomisliti kako te informacije dobivaju od nekih, tim osobama, bliskih izvora.

Paradoksalno, godinama su nam uši pune pojma EU, opet nismo baš svi sigurni što on konkretno sadržava, u što se to ujedinjuju države pa da budu Evropske, u čemu naš pseudomitteleuropski kleinbürger-kompleks manje vrijednosti baš i neće naći svoje otjelotvorenje.

Realnija verzija naše «evropske» epizode možda, srećom, neće zaživjeti, ostaje nam nadati se da među nama ima dovoljan broj ljudi koji su posredno, ili na vlastitom primjeru, osjetili bahatost, beskrupuloznost i nečovječnost tih nesretnih sindroma koji sebe vole nazivati eufemiziranim imenima ( «demokracija – jednaka prava za bogate», «prava čovjeka – bez plaćenog zdravstevnog, krepaj na ulici », « prava kitova i rijetkih vrsta kukaca – dok djeca umiru od gladi », « prava manjina – imaju li većine neka prava? »), te će moći spriječiti da postanemo vazali vazalovih vazala...

Ili će trakavica pregovora potrajati dovoljno dugo, dok EU izađe iz mode, i rasformira se prije nego nas počnu iskorištavati (premda to već dijelom i rade) ?

Ili će nas spasiti spomenuta prolaznost društveno – političke aktualnosti, sjećate li se Krležinih «Zastava», Amadeo Trupac (cca alter-ego glavnog lika Kamila Emeričkog) pokušava pragmatikom građanske udobnosti neutralizirati Kamilove društveno-moralne dileme izazvane informacijama o tada tekućoj problematici Balkanskih ratova (govorim po sjećanju) - ...dvanaest godina sam stariji od tebe, dvanaest punih godina dragi moj Kamilo, pa da ja tebe upitam za dvanaest godina što će biti s tom tvojom Bregalnicom, i što ćeš ti o njoj misliti za dvanaest godina…

Prepjevali ste Brela na vlastitom albumu i Cohena za Ibricu Jusića. Ima li još neki velikan kojeg želite približiti hrvatskoj publici?

Puno toga želim približiti hrvatskoj publici, i slovenskoj, pa i dalje, zato i nastupam u svakom kutku do koga mogu doprijeti. Priznajem, već sam duže vrijeme zaokupljen vlastitim protuslovljima i uglavnom takvima nastojim obremeniti publiku, premda ne isključujem ponovo «prekrajanje starih tuđih kaputa ».  Sada za to mora doći incijativa sa strane, a što će biti za pet ili petnaest godina sa Bregalnicom,...pardon, sa EU,..ne , oprostite,..s prepjevima...

Brel, Visocki, Okudžava, Dylan, Donovan, Ochs... Skoro cijela generacija pjevača-pjesnika čiji ste Vi (čini mi se) nastavljač vjerovala je da pjesmom može utjecati na društvena zbivanja.

Zašto ste baš njih izredali ? O Brelu smo više manje sve komentirali, (izabrao sam,  prepjevao i snimio 20 njegovih pjesama, a uvijek netko traži neku dvadeset i prvu!) o ostalima s ovog popisa ne mogu baš puno reći. O Visockom i Okudžavi znam što sam mogao saznati na web stranicama prevedenim na engleski, jer ruski zasad, ne govorim. To mi također ne dozvoljava konkretniji komentar njihovog rada, skinuo sam sa weba od svakog po 20-tak pjesama, tekst ne razumijem, a raščlanjivanjem minimalizirane glazbene podloge ne želim se zamjeriti njihovim poštovateljima. Iz tada suprotnog bloka, američku glazbu ne smatram prilagodljivom mom čisto privatnom  izboru, nisam se našao ni u preokupacijama Roberta Zimmermana, dok Donovan mi danas znači samo ime iz nekih dana srednje škole, ne mogu si dozvati u pamćenje ni riječ ni zvuk. Za ovog posljednjeg prvi put čujem… kako se izgovara ?... imate li snimku ? ...uvijek volim naučiti nešto novo.

Iznimno cijenim Vaš trud, ali nisam nikada, a sada još manje, pripadao niti vlastitoj generaciji, a kamoli slijedu nečega što nisam siguran gdje smjestiti i kako definirati. Od kad znam za sebe i svijest o svom djelovanju, nisam nalazio nikakvu ladicu ili kontejner u koje bih se mogao utrpati, niti se katalogizirati kakvom tematskom naljepnicom. U što je tko od spomenutih autora vjerovao, ostavljam muzikolozima i glazbenim sociolozima, ovako izdaleka to su ipak različiti društveno-glazbeni fenomeni, izgovorite samo imena, Visocki - Dylan, to zvuči kao F. Roosevelt i J. B. Tito, ima li to smisla...? Kad me već pitate, mislim da bi zreo odgovor bio ne smatrati ih toliko naivnim za vjerovanje u promjene kaotične društvene stvarnosti pjesmom

Vjerujete li Vi u društvenu pobunu ili Vam je bliža Arsenova formula «pjevam samo da mi prođe vrijeme»?

Vjerujem da uporan, dugogodišnji, tvrdoglavi rad uz razumijevanje uže okoline s podrškom Providnosti, s jasnim ciljem i savladanim zanatom, donosi respektabilne rezultate. To je vrlo teško objasniti suvremenoj instant-civilizaciji koja nije uspostavila neka sebi specifična čvrsta obilježja, kojoj je kaotični indeterminizam najbliža definicija, koja noćima bulji u nepovezane virtualne slike na nekoliko ekranima, po kojima se kreću i miču usnama čudne osobnosti bez alata i zanata, nesklone bilo kakvoj vještini, i koje ne znaju točno što im je činiti pred publikom, niti publika zna što točno gleda, ali se s vremenom navikne, pa obožava te virtualne perverzije i hrani telefonske kompanije upućujući im pozive od preko, nek' Vam bude «evropski», pola eura po minuti…, pardon plus PDV. Takvo okruženje ne postavlja ciljeve niti ih ima, ali to čega nema mora biti odmah, mora biti popraćeno megalomanskim brojevima gledatelja i novčanih jedinica, nakon čega sebe nazivaju «uspješnim», samo ovaj put ja nisam siguran što ta riječ u ovom kontekstu znači. I vjerujte mi, ne zanima me.

Inertna društvena masa kroz povijest, a kojoj je danas već lijeno rukovati daljinskim upravljačem, nikada nije imala hrabrosti za korak «društvene pobune», koju iz samo njoj znanih razloga drži nužnošću društvene dinamike, pa je u konstantnoj potrazi za pojedincima koji bi umjesto nje obavili taj prljavi posao, žrtvujući svoj krvavi rad i odricanje njihovoj lijenosti, nezahvalnosti i moralnom licemjerju. Mojoj riječi i glazbi to nećete utrapiti.

U mojoj izvornoj koncepciji pjesama i proze društvene pobune nema, prvo zato jer već godinama doživljavam društvo kao nešto što svaki individualist promatra sa strane, i u njemu sudjeluje samo u njegovim elementarnim, nažalost neizbježnim, oblicima i pojavama. Nadalje, pišući stihove i  glazbu, nisam se imao namjeru  «pobuniti», čak i ako sam nesvjesno, izborom tema i načinom njihove obrade ostavio takve pogrešne utiske. Ukoliko se, u širem smislu, želi definirati kao pobuna to što ne biram simplificirane stereotipne karikature životne zbilje, nego me nadahnjuju delikatnim iskustvom bremenite, osobne  i  društvene situacije, radi se jednostavno o krivoj procjeni.

 A, zašto pjevam… pjevam zato što moram, jer sam pjevač po vokaciji, a vokaciju ne možemo birati...možemo joj se samo dostojno odužiti predanim služenjem. Što mislite...

zašto ptica pjeva ?

Zanimaju li vas uopće trenutna politička ili kulturna scena?

Ne.

Družite li se s ljudima iz javnog života?

Nisam baš siguran o kome se radi. Koliko stotina tisuća ljudi moraju poznavati deformiranu virtualnu verziju nekog lica da bi život koji ono skriva postao javan ?

Družim se, i godinama izmjenjujem sadržajne epistole s prof.  Stankom Lasićem, koji je naša pisma objavio o knjizi koju je osobno financirao, i u kome zajedno s njegovom gđom suprugom nalazim zavidnu podršku i razumijevanje, u devedesetima prijateljevao sam s Igorom Mandićem koji me s prof. Lasićem i upoznao, ovog ljeta upoznao sam g. Omera Pobrića, divnog čovjeka, direktora i osnivača Instituta za Sevdah u Sarajevu, otprilike bosanskog pandana našem Ljubi Stipišiću, šjor Jubo me je često ohrabrivao u počecima… to su sve samozatajni, tihi, vrijedni eruditi koje bih klasifikacijom «javnosti» teško uvrijedio.

Prijatelj mi je i kolega Ibrica Jusić, samo se zbog uzajamnih putovanja često u suprotnim smjerovima koncertnih odredišta baš i nemamo prilike družiti, ali surađujemo kada se ukaže prilika.

Pada li vam teško stalno putovanje?

Hodočašće osobne vokacije je stanje. Može imati faze kretanja ili mirovanja, stanja akumulacije, ekspanzije ili katarze, a ne može se svesti na kretanje tijela nekim od sredstava prijevoza iz jednog naseljenog mjesta u drugo, što je samo katalizator prijenosa mentalne energije iz osobnog obitavališta udaljenim ciljevima.

Ali ne pada teško, nije pašta i fažol, ha,ha,ha…

Koliko Vas u radu motivira prihvaćanje od publike, pohvale pokude...? Ili je to posao kao i svaki drugi koji se radi iskljucivo zbog osiguravanja egzistencije?

Moja iskustva s publikom su, na sreću, isključivo afirmativna. Radi se o čitavoj zbirci ugodnih sjećanja i bogatih dojmova koje uzajamno nosimo sa mojih koncerata, publika da bi jednakim intenzitetom oživjela sljedeći susret, a ja da bih konstruktivnim iskustvom obogatio daljnju interpretaciju postojećeg i stvaranje novog. Status «posla kao i svaki drugi» scenska umjetnost mora postići kako bi dosegla maksimalnu kontrolu izvođača nad predstavom. Svaki debitant mora najprije prevladati pubertetski zanos i oduševljenje scenom i svime oko nje, da bi dosegao mogućnost, emocijama neopterećene, potpune kontrole nad predstavom. Tek se tada može krenuti u nadgradnju scenskog doživljaja do najkritičnije točke ekstaze, a da pri tom kontrola ne izmakne za milimetar. Glazbenicima je to najlakše objasniti fenomenom alikvotnih tonova pri emisiji jednog tona.

O čemu razmišljate kad se nađete sami u sobi provincijskog hotela, daleko od obitelji?

Isprva ne razmišljam. Poslije nastupa često se osjećam kao ispuhani balon, okruženja usputnih spavaonica vrlo su slična pa se često uhvatim u  prozaičnim mislima o sutrašnjem redu vožnje vlakova i načinu dolaska na kolodvor na vrijeme; željeznički kolodvori kao da se natječu u udaljenosti i nepraktičnosti prijevoza do njih. O obitelji (supruzi  i sinu) razmišljam stalno, to nije specifično za ovaj dio priče,  onda dolazi na red sindrom pomorca, roje se misli o vlastitom krevetu, stolu ili fotelji, a čim ih se dokopam počet ću razmišljati o putovanju… pa kad se malo izvrtim u prekratkom krevetu, počinjem ponovo proživljavati prethodni koncert, neke dijelove potpuno nesvjesno ponovim, u nekom polubudnom stanju. Takva stanja ni sna ni jave vrlo su zahvalna za naviranje novih ideja, čovjek (bar misli da) je monopolistički gospodar vlastite svijesti i savjesti, nema nikakvih ograničenja vanjskog svijeta ili mišljenja drugog bića, i u toj obijesti kadar je smisliti i osmisliti sve što će sutra čim se dokopa mira, instrumenta i (notnog) papira, pretvoriti u monumentalne kule remek-djela o kakvom do tada ni on sam, a kamoli  običan smrtni svijet nije ni sanjao... sreća da su noći kratke... i da vlakovi polaze rano… molim???... gdje???... kome???... dobro jutro i Vama ?...

» dobrojutrogospo'ndepolosedamsati …»…

Što je sljedeće, osim koncerata? Nova knjiga? Reizdanje stare (gotovo je nenabavljiva)? Novi album?

Novi album preciznije novo glazbeno djelo sam zgotovio u glavi. Moram ga samo napisati. Drugo izdanje proze «Gluhi auditorij» bilo je planirano za prošlu godinu, nadam se da ćemo ove godine imati više sreće. Uz nju pokušat ćemo istim udarcem izdati knjigu prepjeva koja sam prelomljenu pohranio u kompjuter prije par godina. Novu prozu ću definitivno napisati, pitat ćete me kada?, do tada moram održavati i koncerte. Vjerujem da ćemo o dobrom dijelu navedenog, dakako u prošlom vremenu, razgovarati sljedećom prilikom.

(s gospodinom Depolom razgovarao Jurica 6.1.2005)