Ostvarene želje za promjenom

'Stari depresivac' je izdao novi album, ali gle cuda, uopce više ne zvuci depresivno. Leonard Cohen koji je strastveni budist i koji je u rujnu navršio 70 godina, i sam priznaje, u jednom intervjuu, da je depresivno razdoblje života prošlo i da ne može biti sretniji. Karakternu promjenu naravno slijedi i promjena u njegovoj glazbi, koja je sada jednostavna i direktna, te nam slikovito prikazuje osvrt na život, izvrsnog pjevaca, kantautora i pjesnika.

"Dear Heather" je Cohenov najodvažniji album u citavoj 36 godišnjoj karijeri (snimio ih je 11), definitivno je prožet avanturistickim duhom i kompleksnošcu. U njemu se Cohen obraca starim prijateljima, nekadašnjim mentorima i prisjeca se najvažnijih veza u njegovu životu. Kako mijenja teme, tako mijenja i glazbene izricaje, pa u albumu nalazimo elemente tradicionalne narodne glazbe, jazza i naravno njegove neizbježne balade.

Najznacajnija karakteristika albuma je izražavanje ljubavi prema poeziji. Pjesma "Go No More A-Rowing" je adaptacija pjesme istog imena, Lord Byrona. Takoder posvecuje tri pjesme poznatim piscima iz Montrealla. "Morning glory" je pak jazz pjesma u maniri 50-ih godina, a govori o nadnaravnoj ljepoti suncevog izlaska. Dio albuma je naravno posvecen ljubavi i strasti, pa je pjesmu "Because Of" posvetio svim ženama koje su prolazile njegovim životom. "There For You" je jedna od Cohenovih najljepših i najmracnijih ljubavnih pjesama u citavoj karijeri, koja govori o izgubljenoj ljubavi, gotovo gorkim i sentimentalnim tonom. Dakako vrijedi spomenuti tradicionalnu narodnu pjesmu "Nightingale" u Cohenovom aranžmanu i prekrasnu elegicnu "The Faith", idealnu za opuštanje i maštanje.

"Dear Heather" je vrlo dobar album u cijelosti i cak konkurira Cohenovim klasicima devedesetih godina. Razlozi uspjeha su naravno: vrlo glatka produkcija, koju su radili višegodišnji Cohenovi suradnici i koji znaju suradivati s Cohenom i želja za promjenom, koja je najznacajnija za album. Glazba se mijenja iz depresivne u relaksirajucu, a Leonard inzistira na jednostavnosti i poeticnoj vrijednosti svojih stihova, te nastoji izvuci ono najbolje iz sebe i iz života.

LEONARD COHEN 'DEAR HEATHER'

Ante Perković:
Pisma i posvete iz “tornja pjesme”
Leonard Cohen: Dear Heather (Columbia/Menart)

Prvak epistolarne šansone, čovjek koji je u jednom zimskom pismu s početka sedamdesetih besmrtnim učinio plavi baloner i svim ljubavnim trokutima ubuduće dao okus onog mističnog vremena između kraja noći i početka jutra, mjesec dana nakon 70. rođendana šalje još jednu poruku s prozora svog “tornja pjesme”. Muzika mu polako nestaje iz glasa, na dubinama Marijanske brazde ostao je samo raspukli šapat, koji bistri vokali Sharon Robinson i Anjani Thomas podižu na površinu. “Dear Heather” još je jedna kolekcija “pjesama iz sobe”, čija produkcijska razina za sve osim za Cohena rijetko prelazi razinu interne demo snimke. Pjesnikovu želju da albume radi u ugodnoj kućnoj atmosferi lako je razumjeti, ali čovjek se zapita što bi sve iz ovakvog materijala izvukli Rick Rubin ili Daniel Lanois. Možda bismo, umjesto melankolične elektro-naive koja odijeva većinu naslova, slušali surovu, golu akustiku s posljednjih snimaka Johnnyja Casha. I možda se, onda, ideali ranih albuma ne bi činili tako dalekima.

Jer, Cohen još uvijek zna pjesmu izručiti direktno pod kožu. “The Letters” je jezovito lijepa, “Nightingale” čisto country-folk standard, a “The Faith”, zasnovana na nardnoj pjesmi iz Quebeca, odjekuje kao moćni završni akord. “So many graves to fill/ O love, aren’t you tired yet?”, stihovi razapeti između nebeski slatkog glasa Anjani Thomas i zagrobne dubine hrapavog Cohenova grla, zvuče gotovo kao epitaf. Ali, “Buster Keaton očaja”, kako ga je nazvao novinar Uncuta Jon Wilde, nije izgubio smisao za humor. Poslušajte “Because Of” za objašnjenje zašto ga žene ne prestaju voljeti ni u starosti ili skoro pa urnebesnu naslovnu stvar, koja posjeća na značajno usporenu inačicu Dylanove 2Rainy Day Woman No. 12 & 35” u produkciji Aira iz “10.000 Hz” faze. Robotika čežnje.

“Dear Heather” ispunjen je posvetama preminulim suvremenicima (pjesnik A. M. Klein, Cohenov profesor F. R. Scott...), preplitanjem ljubavi i smrti (“And death is all/ But it’s always new/ I freeze with fear/ And I’m there for you” iz “There For You”), i najavama kraja (“The Faith”). Ipak, nadam se da će nam “Tihi” još dugo pisati. On i Dylan ostali su posljednji od svoje vrste. A svijet bez pjesnika puno je tužnije mjesto. Ante Perković

*** 1/2 (od 5)

(c) Ante Perković i Jutarnji list, 2004

Denis Leskovar:
Gubitnik koji je postao junak
Leonard Cohen: Dear Heather (Sony/Menart)

Ako ga upitate odakle mu dolazi nadahnuće, odgovor će otprilike glasiti: “Pojma nemam – da znam, odlazio bih tamo malo češće.” Doista, jedanaest studijskih albuma albuma u više od trideset pet godina karijere nije mnogo, ali kvaliteta i konzistentnost se pamte. Jer, usprkos ofucanoj šali da bi se uz svaki njegov album trebao priložiti žilet, Leonard Cohen preživio je sve – depresije i emocionalne brodolome, suradnju s naoružanim Philom Spectorom i kreativne blokade, iskustvo s drogama (“Probao sam ih sve”) i samostanima. Nedavno se dokopao sedamdesetog rođendana čije se slavlje poklopilo s izlaskom novog albuma “Dear Heather”, dodatnog dokaza da na kanadskog barda valja računati i pod (vrlo) stare dane.

Po načinu oblikovanja zvuka i po tipu ugođaja dvanaest novih pjesama izravno se naslanjaju na prethodni album “Ten New Songs” na kojemu je dominirala pjevačiva/aranžerka Sharon Robinson. Ukratko, zbogom isturenim akustičnim gitarama; njih su zamijenili sintesajzeri koji zvuče kao otpisana roba s hotelskih terasa iz ljeta 1987., te povremene fino upakirane dionice tenor saksopona ili klavira. Takvom se, naoko banalnom instrumentalnom tkivu suprotstavljaju riječi dokazamo poetske težine, više odrecitirane negoli otpjevane: uvodna “Go No More A-Roving” uglazbljeni je Lord Byron! Pa ipak, cjelina uglavnom funkcionira. Cohenov se glas spustio do najtamnijih dubina, ali je u njemu zadržana artikuliranost i izražajnost samouvjerenog mudraca. U nekim je skladbama – poput “Undertow – vokalna uloga ravnopravno podijeljena s dodatnom pjevačicom Anjani Thomas, koja mu se priključila i u aranžerski raskošnijem finalu “The Faith”, zasnovanom na na starom folk-napjevu iz Quebeca. Na “Dear Heather” našao se i opori komentar na američki 11. rujan (“On That Day”) i nešto autobiografskih referenci (“Because Of”), ali vrhunac albuma je “The Letters” (ponovno s Robinsonovom u akciji) koja može izdržati usporedbe s njegovim najemocionalnijim trenucima uopće. Iz nekog koncepcijski nepoznatog razloga, studijskom je setu pridodana i koncertna inačica country standarda “Tennessee Waltz”, za ovu priliku izvučenog iz arhive. Gorka priča o gubitku velike ljubavi savršen je kraj bilo kojeg albuma Leonarda Cohena – čovjeka koji na plećima kao da nosi svu bol ovog svijeta i opet se iz svega izvuče elegantno poput “prekrasnog gubitnika” koji na posljetku izrasta u svačijeg heroja. (D. L.)

**** (od 5)

(c) Denis Leskovar, 2004

Album je i preporuka tjedna. Recenziji je pridodana slika “Dad Sabbath” Lorce Cohen, s potpisom: “Sedamdesetogodišnji ‘prekrasni gubitnik’ s novim imidžem starog ribara”