A Thousand Kisses Deep: Hazarder / Ibrica Jusić pjeva Leonarda Cohena

Glazba i stihovi: Leonard Cohen
Hrvatski prepjevi: Srđan Depolo
Transkripcija Tomislav Šakić

Ovaj prijepis temelji se većinom na stihovima tiskanim u knjižici albuma. Ti stihovi ne sadrže samo stihove koji nisu pjevani ili su otpjevani u prepravljenim varijantama, nego su transkribirani u radnim verzijama, sa zarezima i trotočjima koja pri pjevanju označuju stanku. Bilo je katkad teško transkript uskladiti s normalnom sintaksom, ali ponajviše je pomoglo Ibričino pjevanje, a cijeli tekst uspoređen je s Cohenovim izvornim stihovima – pogotovo rasporedom rečenica i razlamanjem stihova i strofa – da bi se razjasnila nejasna mjesta.

Prekratki prolog/Minute Prologue
Zbogom malena/So Long, Marianne
Neka pjevač umre/A Singer Must Die
Ptica dugim letom/Bird On The Wire
Hazarder/The Stranger Song
Obala priča/Stories Of The Street
Ljiljan/Suzanne
Tvoja želja zna/If It Be Your Will
Moj grijeh skriven znaš/You Know Who I Am
Odvedi me/Dance Me To The End Of Love
Tko/Who By Fire
Mali bečki valcer/Take This Waltz

Neobjavljeni prepjevi

Ivana Orleanska/Joan Of Arc
Mare/Nancy
Auštrijski bali (u orizontali...)/Take This Waltz

Prekratki prolog

(Minute Prologue, Live Songs, 1973)

Znam, slušao sam razočarane tlapnje
i krzmanja, boli svih,
i osjećam, bez obzira što kažem ti,
da preteška će svaka biti riječ.
Ali mislim da odagnat će boli,
ali mislim, iscijeliti će bol,
ja lud sam, al’ znam da iscijeliti će boli sve
pjesme glas.

Zbogom malena

(So Long, Marianne, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

Na prozor još jednom dođi, malena,
da sudbinu mi prorekne tvoj dlan.
Sebe još smatrah sinom vračare
kad si me k sebi pozvala.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Ti znaš da s tobom nađoh mir,
prelako nađoh zaborav,
zaboravih molitvu za anđele,
i anđeli ne mole više za nas.

Sad zbogom, malena,
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Na pragu zrelom smo se sreli mi,
nad Lokrumom spuštao se mrak,
ko čislo ruku si mi držala
i koljenom zadrhtala.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Sva pisma pišu da kraj mene si,
pa zašto osjećam se sam,
na rubu stojim, dok čvrsti lanci tvoji
prikovali su tebe za moj dlan.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Za sada još trebam tebe, malena,
još tup i hladan kao led,
kad priznah sve, tada si otišla
dok ja još prazno zurih blijed.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

[nije otpjevano!
Sad vidim, stvarno, da lijepa si,
pa makar ime mijenjaš ponovo,
osvojit vrhom sve ću planine
da kišom oči isperem.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.]

Tvoje oči, tvoje oči zaboravljam
dok tijelo morem tvojim zri,
a tajnu sa mnom što si čuvala
na dlanu svima daješ ti.

Sad zbogom malena
jer vrijeme mijenja sve,
i smijeh i plač, i plač
i smijeh nad svim što bilo je.

Neka pjevač umre

(A Singer Must Die, New Skin For The Old Ceremony, 1974)

Sudom vlada tišina, priznanje ne žele,
uz pitanje muklo, jer pravdu već dijele,
glas optužbu pjeva, pjev laž loše krije,
za milost da molim znam mrsko im nije.

Dame pomalo cijede, sudac izbora nema,
taj pjevač nek’ umre zbog lažnih dilema.
I hvala vam, hvala, vi istini vjerni,
svih kreposti gnjilih vi čuvari smjerni,
znam, vi ste u pravu, ja zablude krojim,
zakužit ću zrak glupim pjesmama svojim.

La, la, la...

Noć je sve gušća, moja obrana šuplja,
pred odjećom žene, gdje vreba me duplja,
u klizavoj svili, šum sumnjivog bedra,
gdje prerušen puzim toj zmiji u njedra.
Laku noć, laku noć, iz noći u noć,
iz noći, u noći, iz noći u noć, i u noć.

Još uvijek se bojim da bit će po tvome.
Gle! Ruglo si tijelu učinila svome.
Znam, kleveću samo, sve nemilo pljuju,
ma tko još ima petlje da zgazi tu rulju,
pa vječno nek’ žive rad, zakon i red,
ja odavde nisam, tek sam prolaznik nijem.
Ra, ra, ra, ra...
Ra ra ra ri ra ri... Laku noć.

Ptica dugim letom

(Bird On The Wire, Songs From A Room, 1969)

Kao ptica dugim letom,
i kroner ponoćnim duetom,
tamni sjaj slijedim sam
kako znam.

Kao srna ispred hajke,
ili junak neke otrcane bajke,
ćutim svaki nijemi stih
za tebe.

Premda znam da bio sam grub,
oprostit ćeš, znam, morat ćeš,
jer nemaš više kud.
I premda znam da laž topi glas
iz oboje, to dobro znaš, iz oboje
lagat će strast.

Kao dijete prvim plačem,
ili zvijer očnjakom deračem,
sve sam ruke pružene
prezreo.

Pjesmom ovom ću se kleti,
i svime što još mi se sveti,
podnijet želim kušnje sve
zbog tebe.

Gleda me slijepac drhteć uz svoj truli štap,
znam gleda me, gleda i kaže mi:
»Ti previše tražiš, znaš...«
A lijepa žena tajnu lažnog boka njiše,
i kriknut će, da, kriknut će: »Zašto ne tražiš više?!«

Kao ptica dugim letom,
ili kroner ponoćnim duetom,
tamni sjaj slijedim sam
kako znam.

Hazarder

(The Stranger Song, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

Znam prekasno je bilo kad si mogla birat
hazardere, prazne,
blefom silovane duše.
Ja znam taj rijedak soj,
jer teško držat je ruku što se trese
svaki put kad strah je guši.
Što drhti svaki put kad strah je guši.

Prašina zaboravljenih džokera te davi,
on ne ostavlja ti ništa,
čak ni osmijeh,
jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
poslije koje dijelit nikad više neće.
On je htio samo san do prve zore,
on je htio samo san do prve zore.
Kradom zureći u okna siva vjerovat će da si kriva
što se dama crna drugom smiješi,
a iz nekog džepa šupljeg
kakav stari vozni red će reći:
znadeš sve al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.

Stranac neki ponovo će htjeti tvoje želje tmurne,
njemu ipak ništa manje strane.
Priča tebi dobro znana,
ruka zlatni sjaj mu ljušti,
slomljeni joj zglob već 'rđom škripi,
za ulog tvoje snove mijenjat želi,
za ulog svoje snove mijenjat mora.

Nećeš smoći snage brodolomca jednog još prepustit moru,
k'o da pogled tvoj ne traži,
oči varljiv san mu sklapa,
glas mu nekom cestom lebdi
prozirnom k'o dim u zimskoj zori.
Prozirnom k'o dim u zimskoj zori.

Reći ćeš da strpljiv bude, premda već bez želje lude,
otvorena vrata trag će izdat,
cestu ćeš sa strahom slijedit
blijedu kao zebnja tvoja.
Ljubav zvat će ime hazardera.
Ljubav zvat će ime hazardera.

»Srest ćemo se, čekam samo tebe ispred vlakova što kasne.
Nekim novim moram krenut.
Molim te, daj shvati,
nikad željom takvom ili sličnom
vladat ili živjet nisam znao.«
Znaš napamet te riječi hazardera.
Znaš, šutnjom teku riječi hazardera.

Sutra ispočetka, ako želiš, tu na obali, pod mostom
koji rijeci ušće trne
i kad pred tobom ponovo se nađe,
skrušen, znaš da samo san do prve zore opet traži.
I shvatit ćeš da netko od njih mora.
I željet ćeš da svane prva zora.

Prašina zaboravljenih džokera te davi.
On ne ostavlja ti ništa, čak ni osmijeh,
jer vrebao je samo jednu kartu, onu pravu,
poslije koje dijelit nikad više neće.
On želi samo san do prve zore.
On želi samo san do prve zore.

Kradom zureći u okna siva, vjerovat će, ti si kriva
što se dama crna drugom smiješi,
a iz nekog džepa šupljeg
neki stari vozni red će reći:
znadeš sve al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.
Da si znala sve, al’ priznat snage nemaš.

Obala priča

(Stories Of The Street, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

Glas blijedih žala kida san,
sa trga žamor urla.
Kroz svjetinu što mijenja tok
tlo podnem žari kugla.
Na prozor teške vjeđe guram,
krov se stari ruši,
a ruka čvrsto gitaru steže,
druga se cestom guši.

Znam, loš glas se čuti mora,
zlih jezika želja.
Gradovi su napol gluhi,
ljudi harnih nema.
Daj skupi petlju, priznaj mi,
kad birali smo tebe,
to mnoštvo što se izdire zašto nema
krik za mene?

Gdje nesta onog oka čar,
već slobodnom je ćutim.
Ni korak laki ne čujem
nit’ povratak ne slutim.
O, gospo mojih vlažnih bdjenja,
stranac vruljom roni,
a more tvoje osekom zjapi,
kopnom vala zvoni.

Dob pohote i žudnji tamnih
žrtvom treba dvoje.
I priče galeb moru krade,
lažju šljunak doji.
I djeca, čije kule vjetar
pijeskom baca u oči,
jer rukom jedne nove grade,
drugom trulež kroči.

Zar nećeš sa mnom, malena,
san mora biti stvaran.
I borovi i cvrčka glas
i vesla mudra stara.
I kad u ponoć kriknem blijed
na pragu prve zime,
tad mrežom me ko ješku baci,
teškoj tami plime.

Pred molitvom riječ klonula,
dok druga psovku cijedi.
U svoje [riječi]* vjere nemam, tvoje
davno već ne slijedim.
Tek osta blijedih luči sjaj,
što moćnim nebom plove.
U mnoštvu, nošen morem tame,
tvoj me pogled zove.

[*Riječ je tiskana ali nije otpjevana!]

Ljiljan

(Suzanne, Songs Of Leonard Cohen, 1967)

Do izvora će te odvest,
sve do ušća mrtvih mora,
gdje ko pseto vesla cvile
njenim dnom ko živim pijeskom.
Tu ćeš znati da je divlja,
ali divljom ćeš je sanjat,
grist ćeš voće nezemaljskog vrta
gdje se svjetlost rađa,
i kroz zube kad procijediš
da za nju baš ničeg nemaš,
slijep ćeš krenut njenom brazdom
gdje će šapat mora reći
da nasukat leut moraš.

Njenom obalom ćeš brodit,
slijep, bez kompasa i zvijezda,
i poklonit sne ti mora
jer dubinom njenom lebdi razbor tvoj.

Sin Čovječji bješe mornar,
brodolomac divljih voda,
sjetnog pogleda u beskraj
snatreć depresivne palme.
gubitnike da Ga slijede
reče: »Svi će mora brodit
da ih prekri more spasa«,
ali sam, gotovo slomljen,
vapeć nebu šutnje krikom,
zaboravljen, skoro čovjek,
potonuvši tvojom svijesti kao hrid.

Morem njegovim ćeš brodit,
slijep, bez kompasa i zvijezda,
pređu sumnje sol će kidat
jer je dotakao svjetlom razbor tvoj.

Cvijet Ljiljanov ćeš slijedit
strmom stazom morske tmine,
svu u dronjcima što kriju
zlobnu plijesan Vojske Spasa,
suncem pitkim kao vino,
svom Patronu mirne luke
kao dijete će te vodit
putem smetlišta kroz cvijeće.
Sve heroje vlažnih algi,
slične djeci kada svane,
što se otimlju za čežnju
nijemog izvora što Ljiljan vraća
oku kao odraz.

Njenim morem sam ćeš plovit,
slijep, bez kompasa i zvijezda,
i poklonit san joj moraš
jer dubinom tvojom drhti razbor njen...
Razbor njen...
Razbor njen.

Tvoja želja zna

(If It Be Your Will, Various Positions, 1984)

Tvoja želja zna
mojih šutnji grijeh.
Zanijemit će stih,
sledit će se smijeh.
Umuknut će glas
dok blijeda tama sna
obavije nas.
Tvoja želja zna.

Tvoja želja zna
glas istine plah.
Propjevat će brijeg,
uminut će strah.
Propjevat će brijeg,
Tvoje psalme slap će tkat.
Tvoja želja zna
mojom pjesmom sjat.

Tvoja želja zna,
birat ne znam već.
S brijega radost će
rijekom moru teć.
Blagost Tvoja nek’
preli zdvojne duše grijeh.
Tvoja želja zna
pokloniti smijeh.

Privući će nas,
zarobljene snom,
prigušena luč
s Tvojom djecom zlom.
Prigušena luč,
Tvoje škrto sjeme zla,
jer ugasiti noć
Tvoja želja zna.
Tvoja želja zna.

Moj grijeh skriven znaš

(You Know Who I Am, Songs From A Room, 1969)

Ponorom tvojim neću past,
mojim ne želiš, znam,
vječna tišina krikom dijeli
tvoje od moga zla.

Moj grijeh skriven znaš,
s njim rađat ćeš dan,
ništavilom gluhim rasparat ću
svjetlost i san.

Ponekad ljepost nagu
trebam, podivljalu, zlu,
utrobu tvoju plodnom želim
i trebam da ubiješ nju.

Moj grijeh skriven znaš,
s njim rađat ćeš dan,
ništavilom gluhim rasparat ću
svjetlost i san.

Ako me ikad pronađeš,
sebe ću izdat sam.
Predat ću leš ruine
jer će s tobom oživjeti, znam.

Moj grijeh skriven znaš,
s njim rađat ćeš dan,
ništavilom gluhim rasparat ću
svjetlost i san.

Ponore tvoje neću proć,
moju ćeš prezret kob.
Ni život niti smrt ne slijedim,
gospodar nisam ni rob.

Moj grijeh skriven znaš,
s njim rađat ćeš dan,
ništavilom gluhim rasparat ću
svjetlost i san.

Ponekad ljepost nagu
trebam, podivljalu, zlu,
utrobu tvoju plodnom želim,
i trebam da ubiješ nju.

Moj grijeh skriven znaš,
s njim rađat ćeš dan,
ništavilom gluhim rasparat ću
svjetlost i san.

Odvedi me

(Dance Me To The End Of Love, Various Positions, 1984)

Vodi me gdje pleše mrtvih violina prah,
vodi me gdje skriven čami poraženi strah,
granom masline ogrni mutna sjećanja,
odvedi me do ponora,
odvedi me do ponora.

Vodi me ljepotom kad se nađem opet sam,
zabranjenih pokreta još korak osjećam,
lagano razotkrij ono što odavno znam,
odvedi me do ponora,
vodi me, vodi do dna.

Vodi me kroz zvona plesom bijelih velova,
vodi me polako sjenom drevnih borova,
prestarjele, još nas cijedi duša nezrela,
odvedi me do ponora,
odvedi me do ponora.

Vodi me gdje djeca zovu svog rođenja dar,
vodi me kroz koprenu što mrljom gubi čar,
podigni mi zaklon i zameti svaki trag,
odvedi me do ponora,
odvedi me do ponora.

Vodi me gdje pleše mrtvih violina prah,
vodi me gdje skriven vreba preporođen strah,
dodirni me velom ili sakrij rukama,
odvedi me do ponora,
odvedi me do ponora,
odvedi me do ponora,
odvedi me do ponora.
La, la, la, la...

Tko?

(Who By Fire, New Skin For The Old Ceremony, 1974)

Tko bijesom vatre,
tko pjenom vode,
tko uz bljesak sunca,
tko iz gluhe tmine,
tko uz napast tešku,
tko bez prava žalbe,
tko za cvjetno-sjetan svibnja cvijet,
tko napuštajući svijet,
i tko u redovima uzalud stoji?

Koja rubljem erotskim,
tko apaurinom,
kome donja gornjom mlati,
tko glupim pitanjem,
koga snježna lavina,
koga prasak baruta,
tko bijednom pohlepom,
tko od ljute gladi,
i tko, i tko u redovima uzalud stoji?

Tko će karijerom,
tko glupošću sretnom,
tko samozatajno,
koga lik iz lokve gleda,
tko pod šlapom voljene,
tko se rukom vlastitom,
koga lanci smrti dave,
a tko debelim vezama,
i tko, i tko u redovima uzalud stoji?

Tko bijesom vatre,
tko pjenom vode,
tko uz bljesak sunca,
tko iz gluhe tmine,
tko uz napast tešku,
tko bez prava žalbe,
tko za cvjetno-sjetan svibnja cvijet,
tko napuštajući svijet,
i tko, i tko u redovima uzalud stoji?
La, la, la, la, laj, laj...

Mali bečki valcer

(Take This Waltz, I’m Your Man, 1988)
(Temeljeno na pjesmi »Mali bečki valcer« Federica Garcíje Lorce)

Puna Viena* je prelijepih žena,
gdje s ramena plače im smrt.
U predvorju s tisuću prozora
golubice grob plodi vrt.
Rastrgli smo udove jutra
za muzej gdje ledi se smijeh,
kraj, želim kraj, želim kraj, želim kraj.
Zadnji valcer potamnit će sjaj.
Želim tebe pa ponovo s tobom,
na stolici, sa knjigom za zrele,
u spilji gdje ljiljan je »zbogom«,**
gdje ljubavi nisu se srele.
Našom posteljom mjesec se znoji,
krikom stenje u pijesku nam trag,
kraj, želim kraj, želim kraj, želim kraj,
želim kraj što već stoljećem mre.

Taj ples, taj ples, taj kretenski ples
zadahom pijane smrti i sna
perverzna ispire dna.

Nijemim koncertom odzvanja Viena,
trzaj jeke u ustima klonu,
po krčmama kroneri umukli,
presudi smrtnoj da s tugom potonu.
Tko to penje se odrazom tvojim?
Svježe trganim buketom suza
kraj, želiš kraj, želiš kraj, želiš kraj,
zadnji valcer udaljit će raj.

Smijehom djetinjstva potkrovlje muklo,
u njem jecat ćeš poda mnom znam.
Plinska svjetiljka košmarom pjeva
tužnoj magli kad umire dan.
Lanci pjevaju tamnicom tuge
gdje oplakuješ ljiljanov grijeh,
kraj, želiš kraj, želiš kraj, želiš kraj,
ne zaboravi, sjeti se, laži, laži, laži.

Taj ples, taj ples, taj kretenski ples
dahom oblokane smrti i sna
zapretena ispire dna.

Vrtlog nosi nas ponovo Vienom
pod krabuljom rijeke i sna,
cvijet klonuli cijedi reverom,
usta bedrima tonu do dna.
A spomenar ukrast će dušu,
lik bršljanom sakrit će hum,
potonuti želim ljepoti
i pjesmom okrvaviti kljun.
Otpleši me bedrom do kraja,
do vrela kog crpi ti dlan.
Kraj, želiš kraj, želiš kraj, želiš kraj,
zadnji valcer je tvoj, barem znaj,
barem znaj.
Zadnji valcer je tvoj, barem znaj.
Barem znaj, zadnji valcer je tvoj.
Zadnji valcer je,
zadnji valcer je tvoj, barem znaj.

*Vienna je prevedena kao 'Viena', umjesto kao Beč
** Mutno značenje. Cohen-Lorca: in the cave at the tip of the lily; Garcia-Lorca: u mračnom hambaru ljiljana (Golobov prepjev), u mračnoj mansardi ljiljana (Jelićev prepjev)

Mare (Nancy)

Kad privari je pivac dan,
prisušija suze jon je san,
s dajinskin u ruki,
još buljeć u ekran.
Ćaća pravdi biža je,
ma sebi mogâ ni,
iz porta škurog osin nje
dežertali su svi,
dežertali su svi...

Ne sićan se višje kad,
a biće mulac bî san tad,
Mare bi (uvik), ka niki đir,
sa svakin po jedan tir...
Na nikoga ni čekala,
a sama ka i pas,
sa' vidin da je živila,
za jubav sviju nas,
za jubav sviju nas...

I pivac je zatajî dan,
Mare je sama, znan,
z livorveron, uz telefon,
još zuri u plafon...
A govoru, još lipa je,
da lipje bilo ni,
ma njanci jedan nije
prispava poslin tri,
prispava poslin tri...

Još uvik uran ponoćnin
mlogi mislu na nju,
ka(d) znali su luštravat ju,
Maru, nesriknju...
A pustoj rivi mireć kraj,
ka(d) korak slušan svoj,
glason sritnin zove me,
nek' svratin malo k njoj,
nek' svratin malo k njoj...

Ivana Orleanska (Joan Of Arc)

Iz mraka jezdi Ivana snena,
plamom iskri staza njena,
čvrst oklop traži mjesec žut...
a rûke snažne nema za loman skut.

I reče: »Dosta igre grube,
želim one što divlje ljube,
velebna zvona i bijelo tkanje,
tu krunu, za moje davne dječje sanje...«

»Želji je mojoj otrov pravi,
tvoj vlažan hod po kišnoj travi,
i napast zgazit će vrlinu,
za hladnu i tako blijedu heroinu.«

»Tko zbori« – sjevne glas njen grubi,
skrivenom nadom da je snubi,
»Plam gorući zborim, znaj,
i volim blijedu čežnju...
volim tvoj sjaj...«

»Zbog mene oganj krv nek' sledi,
za vlažan hod i drhtaj blijedi,«
prozboreć' tiho kleknu smjerna,
i osta samo jedna, do groba vjerna.

U gorućoj dubini čežnje
njen blijedi prah u šaku stegne
nad povorkom, pred snom vjenčanja,
on prostre prah od bijelog njenog tkanja.

U dnu goruće dubine čežnje
njen blijedi prah on šakom stegne
i tad prekasno joj svijest bî dana,
da plamen on je, a ona suha grana...

»Slušah joj krik i jecaj slave,
posljednji hroptaj smrtne strave,
zar morah čežnju svojih tama,
uz cjelov vratit vrelom
srcu plama...«

Auštrijski bali (u orizontali...)/Take This Waltz

Puna Vjena je prilipi' žena
di s ramena place jin smrt.
I pridvorje s ijadu ponistri,
golubice greb plodi vrt.
Otrgnili vrime smo jutru,
za muzej di ledi se smij,

kraj, želin kraj, želin kraj,
želin kraj, zanjin valceron
tamni' će sjaj...

Ja bin tebe pa jopet bin s tobon,
na katrigi s libron za zrele,
u špilji di ljiljan je »zbogon«,
di jubavi nisu se srele.
Našon postejon misec se znoji,
krikon stenje u pržini trag,

kraj, želin kraj, želin kraj,
želin kraj, zanjin balon
pomalo se skalavaj...

Taj valcer, valcer, valcer taj
daj tresni u šufit il' zvoni za kraj
lažiman mâmi prid raj...

Falši tejatar pari nan Vjena,
tvoja usta ka jekon mi zvonu,
oštarijon kroneri umukli presudi
smrtnoj da s tugon potonu...
Ma komen si dala se popest,
suze preli u strucak je cvića,

kraj, želiš kraj, želiš kraj,
želiš kraj, zanji valcer
izblidi je raj...

Smijon ditinstva potkrovje muklo,
u njen drća'ćeš pod namon znan.
Snenin lanternan srce je tuklo,
tužnin maglan ka' krepaje dan.
Lancon ruzine stegla te tuga,
sve za pribilin cviton ka snig,

kraj, želiš kraj, želiš kraj,
želiš kraj, svitlon zore
ka' rađa se straj...

Taj valcer, valcer, valcer taj
raspali šufiton il' zvoni za kraj
lažiman mâmi prid raj...

I balajmo prizjope' Vjenon,
maškara'ću moren se znaj,
a brnistron užga'će girlande,
u bedriman rosa za kraj.
A spomenar ukrest će dušu,
lik bršjanon sakri'će hum,
jutopiću tit se lipoton,
i pismon okrvavit kjun.

Zabalajmo zaje'no do dna,
do vrela kog crpi ti dlan,

kraj, želiš kraj, želiš kraj,
želiš kraj, za'nji valcer je tvoj...
baren znaj...

(c) of original lyrics and music by Leonard Cohen
(c) of Croatian translations by Srdjan Depolo, 1999. Reprinted with his kind permission.