Autori ove stranice dvaput su razgovarali sa Srđanom Depolom. Prvi put su tema bili prepjevi Leonarda Cohena za Album Ibrice Jusića Hazarder (intervju dostupan ovdje), gdje se razgovaralo i o drugim temama vezanim za njegov rad. Drugi intervju slijedi ispod ovog uvoda, a fragmenti su emitirani u emisiji Alternet Trećeg programa Hrvatskog radija zajedno sa nekoliko odabranih pjesama.

Srđan Depolo (sasvim desno) s Bornom i Juricom nakon karlovačkog koncerta.

Mjesto radnje nije važno. Može to biti velikogoriŹka dvorana u kojoj su jedine punoljetne sobe on i nekoliko uŹiteljica, dok ostatak publike Źine školska djeca natjerana u dvoranu pod prijetnjom loših ocjena, karlovaŹka knjižnica u kojoj samo on i organizatori još nisu poŹeli uživati u blagodatima penzije, prepuna srednjovjekovna kula u Mariboru gdje publika jedva da razumije standardni hrvatski jezik, da i ne spominjemo starodalmatinske dijalekte, ili Ivanovac kod Osijeka gdje se cijelo selo preseli u Dom kulture iako ne znaju Źiji i kakav koncert ľe slušati. Srđan Depolo, rijeŹki pjevaŹ, skladatelj, prevoditelj i književnik, jednako ľe ispuniti zrak strasnim, egzaltiranim pjesmama, što svojima, što prepjevima stranih kolega. Narcisoidni tinejdžeri Źija je jedina trenutna preokupacija ostaviti što bolji dojam na svoje prijatelje i prijateljice, a koji još ne znaju niti jedan drugi naŹin da to uŹine osim buŹnog nihilizma, za vrijeme koncerta ľe ostati tihi, Slovenci ľe pjevušiti rijeŹi koje nikako ne mogu razumjeti, techno generacija uživati u aranžmanima odsviranim na harmonici.

Depolov posao je umjetniŹka pjesma. U tradiciji srednjovjekovnih trubadura, za svoj obrt izabrao je hodoŹašľ‰ dugotrajnim buđenjem u vlakovima, sretan, sretan svjetionik boŹnog žmigavca dostavnog vozila pekare ili tiska, spavanje u jeftinim hotelima, nastupe pred publikom svake vrste... Nesklon kompromisima, nije tražio zajedniŹki jezik s diskografskim i izdavaŹkim kuľama. Prvi i za sada jedini roman, Gluhi auditorij, izdao je u vlastitoj nakladi kao i dva albuma, Glas prijatelja rijetkih (in memoriam Jacques Brel) i Vatre Źudnih boja.

Studirali ste pravo, a u glazbi ste debitirali relativno kasno. Kako ste se odluŹili na to, i da ponovno birate, da li biste odabrali isti put ?

Nisam samo tako banuo na Pravni fakultet, sada se Źini davne 1984. godine prije nego sam se uputio na 15 - mjeseŹnu vojnu službu. Ljudi ľe jednom morati shvatiti da obavezno masovno školovanje nema ama baš nikakve veze s vokacijom određene osobe. Pohađao sam djeŹji vrtiľ, pa onda i osnovnu školu, završio sam neki besmisao usmjerenog obrazovanja koji mi je dao zvanje elektromehaniŹara, pa sam diplomirao Pravo, Ç... u školu se iľi mora, neľu valjda prodavati zjake... Č na sve to potrošio 20 godina ( 1972 – 1992 ), i ne shvaľam kakve to ima veze s mojim pozivom i radom, i zašto mediji vole teme koje sa trenutnim razgovorom niti jedne dodirne toŹke nemajuÉ

A dijametralno suprotno sve dodirne toŹke s našom temom ima Źinjenica, da sam tih 20 i još 18, dakle punih 38 godina sustavno, niŹim prisiljen, izuŹavao sve discipline glazbe i književnosti, te neke strane jezike, uzimao godinama privatne satove kad god sam smatrao za potrebno, iz instrumenta, kompozicije, teorije, solo- pjevanja i stranih jezika, te da me je veľina profesora od kojih sam puno nauŹio nagovarala na polaganje ispita kako bih Ç dobio papir Č. A ja sam njih angažirao i platio zbog sticanja znanja, a ne kupnje papiraÉ znate li Źemu papir služi ?

I sreľom ostao sam, kako sam 1999. g. izjavio u emisiji gđe Ljiljane Gajski na Treľem programu Radio Zagreba, po unutarnjem opredjeljenju PJEVAé.

Debitirao nisam relativno, to je bio priliŹno apsolutan Źin, koncertom u HNK u Osijeku sa prepjevima Brelovih skladbi, a još manje kasno. Zbilo se to u pravo vrijeme kad sam kao tridestogodišnjak sazrio za komunikaciju s publikom pomoľu tako bremenitog sadržaja kakav tereti autorsku pjesmu. Prije deset godina još nisu vladala mjerila za medijske pojave Ç manje kila nego godina, a sve mora završavati sa – 'naest – kako pseudoamerofili vole reľi – teen - Č pa je danas teško objasniti prosjeŹnoj pojavi zašto u ovakvom sluŹaju debut sa 15 ili 25 godina života graniŹi sa neizvedivim.

Još je teže nakon divljanja ovih mutanata na 50-tak TV-kanala, koji su poremetili svaku orijentaciju o vrijednostima društva, civilizacije, rada i života uopľe, pokušati objasniti kako Ç Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom ima svoje vrijeme Ç kako stoji u Bibliji, Mudrosne knjige, Propovjednik, dio prvi, poglavlje 3. 

Kako ste se odluŹili na to, i da ponovno birate, da li biste odabrali isti put ?

Bih. A o vokaciji ne odluŹujemo, to nam je dano. I moramo biti zahvalni. 

U pjesmi Mrtav jezik izražavate pomalo ksenofobiŹan stav spram stranaca, stranih jezika, stranih ulaganja...

Upravo suprotno. Pjesmu ÇMrtav jezikČ napisao sam upozoravajuľi na neopravdanu anglizaciju hrvatskog jezika, društvenih navika i života uopľe. Još kad bi se radilo o doslovnoj anglizaciji, nego je rijeŹ o njenoj ameriŹkoj inaŹici, i to ne u potpunosti, nego u onom minornom postotku koji propusti filter 20-minutnih TV serija, filmova toliko loših da je i film prejaka rijeŹ, te nedefinirane kakofonije i buke koju dobar dio društva smogne hrabrosti nazivati glazbom...to je kao da psujete majku i oca vlastitoj braľi i sestrama.

Ali krenimo redom. Ksenofobija je od 1991. g. priliŹno omiljen izraz, dotad smo se svi morali obožavati, a mnogi nisu sigurni što to zapravo znaŹi. Meni je svaka mržnja potpuno strana, pa tako i ova mržnja prema strancima, pogotovo uz Źinjenicu da dobar dio stranaca Źini okosnicu mojih suradnika, i da sam nastupajuľi izvan Hrvatske stekao neoboriv dojam o jedinstvenosti mentalnog aspekta ŹovjeŹanstva koje podjela na zajedniŹke jezike ili administrativne granice ne obavezuje na zajedniŹki nazivnik. Prema stranim jezicima imam također pozitivan stav, u protivnom ne bih godinama komunicirao s nekima od njih, izuŹavao literaturu, prepjevavao poeziju...

A strana ulaganja su nešto drugo, nisam primjetio da netko u našu zemlju nešto ulaže, samo ne namjeravam trošiti energiju na individue koji tvrde da je nuklearni otpad 100% siguran ako ga odlože u nacionalni park, ako je tako siguran, neka ga ukopaju u vlastiti podrum...

Pjesmom ÇMrtav jezikČ htio sam, naprotiv, ukazati na više nego respektabilne moguľnosti svih naših kapaciteta, koji su dostatni za prekid sa svakim vazalnim odnosom u kojima nas kao taoce drže malobrojni među nama, nesposobni za drukŹije osiguranje vlastite samobitnosti. Također moramo sami osigurati kontinuitet našeg, jednog od najbogatijih svjetskih jezika sa tisuľu godina starom književnosti, i sprijeŹiti dobivanje statusa koji danas imaju latinski i starogrŹki. A to je naravno, mrtav jezik.  

Mozda nema veze s Vašim radom, ali me zanima Vaše mišljenje o Hrvatskoj perspektivi u EU?

Društveno – politiŹka aktualnost ima jednu veliku manu, prolaznost. Vijek trajanja te ÇprolaznostiČ ovisi o razvoju društvenih komunikacija na svim razinama, te znamo da su se pojedinci kao Rockefeller obogatili Źinjenicom da su prekooceanske vijesti putovale mjesecima. Danas se prolaznost aktualnosti mjeri sekundama, a elektronski mediji se iživljavaju info-govornim predstvama u kojima nas Çdobro informirani analitiŹari Č pokušavaju impresionirati nekim podacima ili Źinjenicama vezanim za trenutno stanje u društvu, Evropi, Svijetu, pokušavajuľi nas uvjeriti kako je od krucijalne važnosti reŹenica koju je neki dužnosnik EU izvalio za jedne od milion dnevnih/tjednih novina, i kako su na to reagirali azijski predstavnici ili UN navodno u nekom drugom mediju, jer se nadam da nas nitko od njih ne drži toliko blesavima da ľemo pomisliti kako te informacije dobivaju od nekih, tim osobama, bliskih izvora.

Paradoksalno, godinama su nam uši pune pojma EU, opet nismo baš svi sigurni što on konkretno sadržava, u što se to ujedinjuju države pa da budu Evropske, u Źemu naš pseudomitteleuropski kleinbźrger-kompleks manje vrijednosti baš i neľe naľi svoje otjelotvorenje.

Realnija verzija naše ÇevropskeČ epizode možda, sreľom, neľe zaživjeti, ostaje nam nadati se da među nama ima dovoljan broj ljudi koji su posredno, ili na vlastitom primjeru, osjetili bahatost, beskrupuloznost i neŹovjeŹnost tih nesretnih sindroma koji sebe vole nazivati eufemiziranim imenima ( Çdemokracija – jednaka prava za bogateČ, Çprava Źovjeka – bez plaľenog zdravstevnog, krepaj na ulici Č, Ç prava kitova i rijetkih vrsta kukaca – dok djeca umiru od gladi Č, Ç prava manjina – imaju li veľine neka prava? Č), te ľe moľi sprijeŹiti da postanemo vazali vazalovih vazala...

Ili ľe trakavica pregovora potrajati dovoljno dugo, dok EU izađe iz mode, i rasformira se prije nego nas poŹnu iskorištavati (premda to veľ dijelom i rade) ?

Ili ľe nas spasiti spomenuta prolaznost društveno – politiŹke aktualnosti, sjeľate li se Krležinih ÇZastavaČ, Amadeo Trupac (cca alter-ego glavnog lika Kamila EmeriŹkog) pokušava pragmatikom građanske udobnosti neutralizirati Kamilove društveno-moralne dileme izazvane informacijama o tada tekuľoj problematici Balkanskih ratova (govorim po sjeľanju) - ...dvanaest godina sam stariji od tebe, dvanaest punih godina dragi moj Kamilo, pa da ja tebe upitam za dvanaest godina što ľe biti s tom tvojom Bregalnicom, i što ľeš ti o njoj misliti za dvanaest godinaÉ 

Prepjevali ste Brela na vlastitom albumu i Cohena za Ibricu Jusiľa. Ima li još neki velikan kojeg želite približiti hrvatskoj publici?

Puno toga želim približiti hrvatskoj publici, i slovenskoj, pa i dalje, zato i nastupam u svakom kutku do koga mogu doprijeti. Priznajem, veľ sam duže vrijeme zaokupljen vlastitim protuslovljima i uglavnom takvima nastojim obremeniti publiku, premda ne iskljuŹujem ponovo Çprekrajanje starih tuđih kaputa Č. Sada za to mora doľi incijativa sa

Zašto ste baš njih izredali ? O Brelu smo više manje sve komentirali, (izabrao sam, prepjevao i snimio 20 njegovih pjesama, a uvijek netkžava, Dylan, Donovan, Ochs... Skoro cijela generacija pjevaŹa-pjesnika Źiji ste Vi (Źini mi se) nastavljaŹ vjerovala je da pjesmom može utjecatrane,i na druo traži neku dvadeset i prvu!) o ostalima s ovog popisa ne mogu baš puno reľi. O Visockom i Okudžavi znam što sam mogao saznati na web stranicama prevedenim na engleski, jer ruski zasad, ne govorim. To mi također ne dozvoljava konkretniji komentar njihovog rada, skinuo sam sa weba od svakog po 20-tak pjesama, tekst ne razumijem, a rašŹlanjivanjem minimalizirane glazbene podloge ne želim se zamjeriti njihovim poštovateljima. Iz tada suprotnog bloka, ameriŹku glazbu ne smatram prilagodljivom mom Źisto privatnom izboru, nisam se našao ni u preokupacijama Roberta Zimmermana, dok Donovan mi danas znaŹi samo ime iz nekih dana srednje škole, ne mogu si dozvati u pamľenje ni rijeŹ ni zvuk. Za ovog posljednjeg prvi put ŹujemÉ kako se izgovara ?... imate li snimku ? ...uvijek volim nauŹiti nešto novo.

Iznimno cijenim Vaš trud, ali nisam nikada, a sada još manje, pripadao niti vlastitoj generaciji, a kamoli slijedu neŹega što nisam siguran gdje smjestiti i kako definirati. Od kad znam za sebe i svijest o svom djelovanju, nisam nalazio nikakvu ladicu ili kontejner u koje bih se mogao utrpati, niti se katalogizirati kakvom tematskom naljepnicom. U što je tko od spomenutih autora vjerovao, ostavljam muzikolozima i glazbenim sociolozima, ovako izdaleka to su ipak razliŹiti društveno-glazbeni fenomeni, izgovorite samo imena, Visocki - Dylan, to zvuŹi kao F. Roosevelt i J. B. Tito, ima li to smisla...? Kad me veľ pitate, mislim da bi zreo odgovor bio ne smatrati ih toliko naivnim za vjerovanje u promjene kaotiŹne

Vjerujem da uporan, dugogodišnji, štvenu pobunu ili Vam je bliža Arsenova formula Çpjevam suštveamo da mi tvrdoglavi rad uz razumijevanje uže okoline s podrškom Providnosti, s jasnim ciljem i savladanim zanatom, donosi respektabilne rezultate. To je vrlo teško objasniti suvremenoj instant-civilizaciji koja nije uspostavila neka sebi specifiŹna Źvrsta obilježja, kojoj je kaotiŹni indeterminizam najbliža definicija, koja noľima bulji u nepovezane virtualne slike na nekoliko ekranima, po kojima se kreľu i miŹu usnama Źudne osobnosti bez alata i zanata, nesklone bilo kakvoj vještini, i koje ne znaju toŹno što im je Źiniti pred publikom, niti publika zna što toŹno gleda, ali se s vremenom navikne, pa obožava te virtualne perverzije i hrani telefonske kompanije upuľujuľi im pozive od preko, nek' Vam bude ÇevropskiČ, pola eura po minutiÉ, pardon plus PDV. Takvo okruženje ne postavlja ciljeve niti ih ima, ali to Źega nema mora biti odmah, mora biti popraľeno megalomanskim brojevima gledatelja i novŹanih jedinica, nakon Źega sebe nazivaju ÇuspješnimČ, samo ovaj put ja nisam siguran što ta rijeŹ u ovom kontekstu znaŹi. I vjerujte mi, ne zanima me.

Inertna društvena masa kroz povijest, a kojoj je danas veľ lijeno rukovati daljinskim upravljaŹem, nikada nije imala hrabrosti za korak Çdruštvene pobuneČ, koju iz samo njoj znanih razloga drži nužnošľu društvene dinamike, pa je u konstantnoj potrazi za pojedincima koji bi umjesto nje obavili taj prljavi posao, žrtvujuľi svoj krvavi rad i odricanje njihovoj lijenosti, nezahvalnosti i moralnom licemjerju. Mojoj rijeŹi i glazbi to neľete utrapiti.

U mojoj izvornoj koncepciji pjesama i proze društvene pobune nema, prvo zato jer veľ godinama doživljavam društvo kao nešto što svaki individualist promatra sa strane, i u njemu sudjeluje samo u njegovim elementarnim, nažalost neizbježnim, oblicima i pojavama. Nadalje, pišuľi stihove i glazbu, nisam se imao namjeru ÇpobunitiČ, Źak i ako sam nesvjesno, izborom tema i naŹinom njihove obrade ostavio takve pogrešne utiske. Ukoliko se, u širem smislu, želi definirati kao pobuna to što ne biram simplificirane stereotipne karikature životne zbilje, nego me nadahnjuju delikatnim iskustvom bremenite, osobne i društvene situacije, radi se jednostavno o krivoj procjeni.

A, zašto pjevamÉ pjevam zato što moram, jer sam pjevaŹ po vokaciji, a vokaciju ne možemo birati...možemo joj se samo dostojno odužiti predanim služenjem. Što mislite...

zašto ptica pjeva ?

Zanimaju li vas uopľe trenutna politiŹka ili kulturna scena?

Ne.

Družite li se s ljudima iz javnog života?

Nisam baš siguran o kome se radi. Koliko stotina tisuľa ljudi moraju poznavati deformiranu virtualnu verziju nekog lica da bi život koji ono skriva postao javan ?

Družim se, i godinama izmjenjujem sadržajne epistole s prof. Stankom Lasiľem, koji je naša pisma objavio o knjizi koju je osobno financirao, i u kome zajedno s njegovom gđom suprugom nalazim zavidnu podršku i razumijevanje, u devedesetima prijateljevao sam s Igorom Mandiľem koji me s prof. Lasiľem i upoznao, ovog ljeta upoznao sam g. Omera Pobriľa, divnog Źovjeka, direktora i osnivaŹa Instituta za Sevdah u Sarajevu, otprilike bosanskog pandana našem Ljubi Stipišiľu, šjor Jubo me je Źesto ohrabrivao u poŹecimaÉ to su sve samozatajni, tihi, vrijedni eruditi koje bih klasifikacijom ÇjavnostiČ teško uvrijedio.

Prijatelj mi je i kolega Ibrica Jusiľ, samo se zbog uzajamnih putovanja Źesto u suprotnim smjerovima koncertnih odredišta baš i nemamo prilike družiti, ali surađujemo kada se ukaže prilika.

Pada li vam teško stalno putovanje?

HodoŹašľe osobne vokacije je stanje. Može imati faze kretanja ili mirovanja, stanja akumulacije, ekspanzije ili katarze, a ne može se svesti na kretanje tijela nekim od sredstava prijevoza iz jednog naseljenog mjesta u drugo, što je samo katalizator prijenosa mentalne energije iz osobnog obitavališta udaljenim ciljevima.

Ali ne pada teško, nije pašta i fažol, ha,ha,haÉ

Koliko Vas u radu motivira prihvaľanje od publike, pohvale pokude...? Ili je to posao kao i svaki drugi koji se radi iskljucivo zbog osiguravanja egzistencije?

Moja iskustva s publikom su, na sreľu, iskljuŹivo afirmativna. Radi se o Źitavoj zbirci ugodnih sjeľanja i bogatih dojmova koje uzajamno nosimo sa mojih koncerata, publika da bi jednakim intenzitetom oživjela sljedeľi susret, a ja da bih konstruktivnim iskustvom obogatio daljnju interpretaciju postojeľeg i stvaranje novog. Status Çposla kao i svaki drugiČ scenska umjetnost mora postiľi kako bi dosegla maksimalnu kontrolu izvođaŹa nad predstavom. Svaki debitant mora najprije prevladati pubertetski zanos i oduševljenje scenom i svime oko nje, da bi dosegao moguľnost, emocijama neoptereľene, potpune kontrole nad predstavom. Tek se tada može krenuti u nadgradnju scenskog doživljaja do najkritiŹnije toŹke ekstaze, a da pri tom kontrola ne izmakne za milimetar. Glazbenicima je to najlakše objasniti fenomenom alikvotnih tonova pri emisiji jednog tona.

O Źemu razmišljate kad se nađete sami u sobi provincijskog hotela, daleko od obitelji?

Isprva ne razmišljam. Poslije nastupa Źesto se osjeľam kao ispuhani balon, okruženja usputnih spavaonica vrlo su sliŹna pa se Źesto uhvatim u prozaiŹnim mislima o sutrašnjem redu vožnje vlakova i naŹinu dolaska na kolodvor na vrijeme; željezniŹki kolodvori kao da se natjeŹu u udaljenosti i nepraktiŹnosti prijevoza do njih. O obitelji (supruzi i sinu) razmišljam stalno, to nije specifiŹno za ovaj dio priŹe, onda dolazi na red sindrom pomorca, roje se misli o vlastitom krevetu, stolu ili fotelji, a Źim ih se dokopam poŹet ľu razmišljati o putovanjuÉ pa kad se malo izvrtim u prekratkom krevetu, poŹinjem ponovo proživljavati prethodni koncert, neke dijelove potpuno nesvjesno ponovim, u nekom polubudnom stanju. Takva stanja ni sna ni jave vrlo su zahvalna za naviranje novih ideja, Źovjek (bar misli da) je monopolistiŹki gospodar vlastite svijesti i savjesti, nema nikakvih ograniŹenja vanjskog svijeta ili mišljenja drugog biľa, i u toj obijesti kadar je smisliti i osmisliti sve što ľe sutra Źim se dokopa mira, instrumenta i (notnog) papira, pretvoriti u monumentalne kule remek-djela o kakvom do tada ni on sam, a kamoli obiŹan smrtni svijet nije ni sanjao... sreľa da su noľi kratke... i da vlakovi polaze ranoÉ molim???... gdje???... kome???... dobro

Što je sljedeľe, osim koncerata? Nova knjiga? Reizdanje stare (gotovo je nenabavljiva)?jutr

Novi album preciznije novo glazbeno djelo sam zgotovio u glavi. Moram ga samo napisati. Drugo izdanje proze ÇGluhi auditorijČ bilo je planirano za prošlu godinu, nadam se da ľemo ove godine imati više sreľe. Uz nju pokušat ľemo istim udarcem izdati knjigu prepjeva koja sam prelomljenu pohranio u kompjuter prije par godina. Novu prozu ľu definitivno napisati, pitat ľete me kada?, do tada moram održavati i koncerte. Vjerujem da ľemo o dobrom dijelu navedenog, dakako u prošlom vremenu, razgovarati sljedeľom prilikom.

(s gospodinom Depolom razgovarao Jurica 6.1.2005)