Bilješka s korica romana

U Omiljenoj igri Leonard Cohen kazuje priču o Lawrenceu Breavmanu, židovskom mladiću iz montrealske anglofone obitelji, i njegovoj potrazi za vlastitim pjesničkim glasom. I dok se Breavmanovi doživljaji uvelike poklapaju s onima iz Cohenova života – očeva smrt, majčina neuroza, boravci u ljetnom kampu, i premda je Breavmanov prijatelj Krantz sličan Cohenovu prijatelju Mortu Rosengartenu, kasnije poznatom kanadskom kiparu, i premda je u roman uključena Breavmanova poezija u stvari Cohenova poezija iz njegove druge knjige The Spice-Box of Earth, sasvim je pogrešno pretpostaviti kako je riječ o autobiografskome romanu. Breavman nije i ne može biti Cohen, ne samo zato što pripovjedač održava ironičnu distancu prema svome protagonistu, nego zato što "Lawrence Breavman nije ja. Ali smo učinili mnogo istih stvari." Fragmentarna struktura romana koju čini niz lirskih pasaža, autobiografičnost, divlja romantičnost, ljubav i seksualnost, dnevnički ulomci u kojima Breavman pripovijeda o sebi u trećem licu – sve je to prepoznatljiv kompendij Cohenovih motiva. Naslovna, metaforička "omiljena igra" – koje će se Breavman sjetiti tek na zadnjoj stranici romana – nije ljubav, nego nešto sasvim drugo – ostaviti trag, rekli bismo, u snijegu, ili u svijetu, a njezin pronalazak trenutak je odluke za Lawrencea Breavmana, njegova izbora da se "oženi" Muzom i "B-gom" (kako ga Cohen piše), ali i umjetnički alibi Cohenova vlastita životnog puta. Omiljena igra istovremeno je posveta Montrealu, gradu na rijeci St. Lawrencea, koji je Cohen kasnije opjevao u svojoj najslavnijoj pjesmi Suzanne, nježan i ujedno okrutan prikaz odrastanja i pop-kulture u Kanadi 1950-ih, kao i portret senzibilnog pjesnika, muškog prijateljstva i prvih ljubavnih priča.

Leonard Cohen nije imao ni punih trideset godina kada je 1963. objavio svoj prvi roman Omiljena igra s kojim je, tada već slavan u Kanadi kao pjesnik, postao isto tako slavan prozaist. No već nakon drugoga romana, postmodernog klasika Divni gubitnici, Cohen je izabrao osebujan put od slavljenog književnika do istovremeno legendarne i opskurne kantautorske pop-zvijezde. I kad se na vrhuncu slave povukao u zen-budistički samostan, ostao je dosljedan sebi. Kao i onda, tako i danas, kad se opet "vratio u svijet" na svoju "Boogie Street", u zenovskoj pomirenosti sa sobom i svijetom slijedi samo "kurvinsku umjetnost Poezije".

Povratak na stranicu Omiljene igre

 

Bilješka o autoru (Tomislav Šakić)

»Dan nakon pogreba Breavman je rasparao jednu očevu svečanu kravatu i u nju ušio poruku. Zakopao ju je u vrtu, pod snijeg, uz ogradu, gdje susjedove đurđice ljeti ometaju posjed.« Ovim tipično distanciranim odlomkom pripovjedač Omiljene igre, prvoga romana Leonarda Cohena, opisuje reakciju svoga protagonista Breavmana na očevu smrt. Breavman je u tom trenutku, koji će ga obilježiti za cijeli život i označiti početak njegova cjeloživotnoga spiritualnog traženja, bio tek devetogodišnjak, kao i sam Cohen kad mu je otac umro nakon teške bolesti. Godinama kasnije, Cohen je rekao da je poruka koju je on zakopao u vrtu kad mu je otac umro bila zapravo njegova prva pjesma: »Kopao sam u vrtu godinama, tražeći je. Možda je to sve što zapravo radim, tražim tu poruku.«

Premda danas poznat kao legendarni kantautor i autor niza pjesama od Suzanne preko Hallelujah do In My Secret Life, Leonard Cohen 1960-ih je bio slavljen kao najveći kanadski pjesnik nove generacije, a njegov drugi roman Divni gubitnici (1966) bio je jedan od najranijih radikalno postmodernih književnih osvarenja, roman koji Linda Hutcheon, najuglednija teoretičarka postmodernizma, ali i autorica dviju monografija o opusu Leonarda Cohena, smatra kanonskim romanom kanadskog i svjetskog postmodernizma, koji je eksperimentalnošću narativnih tehnika i tematskom zahtjevnošću do danas ostao zazoran široj publici i tradicionalnoj kritici. Cohenov prvi objavljeni roman Omiljena igra (1963) – sada po prvi puta dostupan u hrvatskom prijevodu – sasvim je drugačije čitateljsko iskustvo. Iznimno moderan, nefabularan roman koji fascinira svojom lirskom rafiniranošću s jedne je strane posveta danas nepostojećem Montrealu – gradu na St. Lawrenceu kojeg je kasnije Cohen opjevao u svojoj najslavnijoj pjesmi Suzanne – i popularnoj kulturi kanadskih 1950-ih, a s druge strane autopoetičko djelo koje naznačuje uzroke koji su Leonarda Cohena odaslali na cjeloživotnu spiritualnu potragu – potragu koja se prilično lako prati od njegovih prvih knjiga (Usporedimo mitologije, Kutija sa začinima Zemlje, Omiljena igra), preko »antiumjetničkog« napada na status vlastite umjetnosti u knjigama opsjednutima Holokaustom, seksualnošću i »ružnoćom« (Cvijeće za Hitlera, Divni gubitnici, Snaga robova), pjesničkog romana-dnevnika o slomu jednog "braka", praćenog istoimenim albumom i pjesmom (Kavalirova smrt), preko »ponajbolje knjige pjesama u prozi u drugoj polovici 20. stoljeća«, fascinantne knjige psalama praćene spiritualnim albumom (Knjiga milosti, Various Positions), obračuna s društvom budućnosti iz kojeg se povukao u samostan (The Future), sve do novomilenijske prve knjige nakon dvadeset godina i spiritualnih, zen-budističkih albuma u kojima ostvaruje ponajbolje vrhunce svoje poezije i konačno pronalazi svoj mir sa svijetom (Ten New Songs, Dear Heather, Knjiga čežnje).

Omiljena igra – po Cohenovim riječima žanrovski »tipičan prvi roman« – pisana je u kratkim pasažima koji bi zasebno mogli stajati kao poetske proze izrazita lirskog naboja (ta je fragmentarnost vjerojatno posljedica barem pet prerada izvornoga teksta), a rekonstruiraju »portret umjetnika u mladosti«, ovdje mladosti umjetnika židovskog podrijetla u srednjoklasnoj montrealskoj anglofonoj obitelji, u francuskom Quebecu, a unutar većinski anglofone Kanade. Pritom je najizrazitije obilježje lirskog stila »divlji romantizam« tipičan i za rane Cohenove pjesničke knjige, ali i autobiografičnost teksta koja je konstanta cijeloga Cohenova opusa, kako književnog, tako i kantautorskog. Međutim, čitanje romana s referencijama u stvarnosti, premda tipično za cijelu pop-kulturu i pogotovo često u Cohenovu slučaju, banalno je i promašeno, ne samo zato što je opasno poistovjećivati fikciju i stvarnost – kako to čini Tamara kad čita Breavmanovu novelu u kojoj likovi nose njezino i Breavmanovo ime – nego i zato što i sam roman takvo čitanje uspješno destruira, održavajući pripovjedačevu ironičnu distanciju prema svome protagonistu Breavmanu. I Cohen kaže: »Svaki opisani detalj dogodio se baš tako (...) Želio sam nešto reći o određenom društvu i o određenom čovjeku, te otkriti uvide u kurvinsku umjetnost Poezije. Mislim da znam o čemu pričam. Autobiografija? Lawrence Breavman nije ja. Ali smo učinili mnogo istih stvari. Ali, reagirali smo različito na njih i postali različiti ljudi.«

Omiljena igra zapravo je Cohenu bio treći napisani roman, a usto je prošla najmanje pet preispisavanja – zapravo je nastao iz do danas nažalost neobjavljena romana Beauty at Close Quarters, što ga je Cohen napisao u Londonu između prosinca 1959. i ožujka 1960. No, Cohenov izdavač Jack McClelland – koji je presudno utjecao na razvoj suvremene kanadske knjževnosti – odbio je tiskati roman jer mu je bio previše »autobiografičan«, »mučan, egoističan te odvratan i morbidan u pogledu seksa«. Cohen je bio prisiljen skratiti tekst za pola, proizvevši potpuno novi roman koji je nazvao Omiljena igra; »svatko sa sluhom znat će da sam izrezao orkestar da bih stigao do svoje izravne, melodijske linije.« Cohenov odnos prema bitno skraćenoj knjizi ostao je podvojen, opisujući je kao »mizeran, ali važan nered«, »knjigu bez laži« i »bez alibija«, koja »neće biti remek-djelo, ali će ljudi znati da su crijeva bila prosuta u njezino ime.«

Svi opsesivni motivi, kao i formalne karakteristike Cohenovih književnih i glazbenih radova mogu se pronaći u Omiljenoj igri . U mnogobrojnim autopoetičkim pasusima, Breavman u Cohenovo ime brani tužne pjesme, koje, Cohenovim riječima, »najviše volimo«. Kroz Breavmanov pripovijedani monolog pripovjedač također iznosi Cohenove autopoetičke stavove o umjetnosti, koji godinama ranije najavljuju njegov zaokret prema pjevanju. »Gitara mu je uvijek bila pri ruci«, Breavmanu, koji će »prevariti svijet svojom discipliniranom melankolijom«; i koji vjeruje da može hipnotičkom snagom svoga glasa »uzrokovati da se stvari dogode«. Na stranicama Omiljene igre skriva se i koncept Cohenove kantautorske karijere, a tu se možda nalazi i odgovor na misteriozno pitanje: tko je Heather iz naslova Cohenova nedavnog albuma Dear Heather? »Draga Heather / Molim te prošetaj opet pored mene / S pićem u ruci / I nogama potpuno bijelim / Od zime« – ove tajanstvene stihove Cohen u hipnotičkom transu slovka na albumu koji je dobrim svojim dijelom posveta upravo Montrealu 1950-ih i starim pjesničkim kolegama Irvingu Laytonu, F. R. Scottu i A. M. Kleinu, kao i Jacku McClellandu, dozivajući u sjećanje Heather iz Omiljene igre, obiteljsku sluškinju, prvu ženu s kojom je Breavman ikad vodio ljubav, prethodno je hipnotiziravši. Heather je tako postala simbol za sve žene i uzročni trenutak koji je usmjerio put malog dječaka prema doživotnom braku s Muzom, kao i metafora hipnotičkog utjecaja koje Cohenove pjesme i njegov glas imaju na njegove čitatelje i slušatelje.

Leonard Norman Cohen rođen je 21. rujna 1934. u Montrealu, gdje je diplomirao na McGillu, živio je u Londonu, na grčkom otoku Hydri, u New Yorku, Nashvilleu i Los Angelesu, a od 1994. do 1999. u zen-budističkom samostanu na Mt. Baldyju iznad Los Angelesa, gdje je bio zaređen pod imenom Jikan (»onaj koji donosi tišinu«). Njegova pjesnička karijera počela je ranih 1950-ih, kada je uz svoje mentore, danas klasike kanadske poezije, Louisa Dudeka, Irvinga Laytona i F. R. Scotta bio članom montrealske pjesničke škole okupljene oko Dudekova časopisa CIV/n, koja je označila početak suvremene kanadske poezije. Objavio je deset knjiga poezije, dva romana, sedamnaest albuma, a danas uživa status kanadske kulturne ikone, čija pop-kulturna predožba lebdi negdje između slike zen-budista koji meditira u Armanijevu odijelu i starog pjesnika koji ustaje u cik zore i opsesivno bilježi sve detalje svog života, iscrnjujući bezbrojne bilježnice stihovima i dnevničkim zapisima.

Povratak na stranicu Omiljene igre