Lenard Cohen:
Omiljena igra
s engleskoga preveo Goran Vujasinović
Hrvatsko filološko društvo - Disput, Zagreb 2005
www.hfiloloskod.hr
www.disput.hr

Ovaj promotivni ulomak iz romana objavljen je u Zarezu, 165, 20. listopada 2005. Autorska prava pridržavaju Hrvatsko filološko društvo, Goran Vujasinović i Leonard Cohen. Preneseno s dopuštenjem nakladnika i autora.
Povratak na stranicu romana Omiljena igra.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

7

Tamara je imala duge noge, bogzna koliko duge. Na sastancima često su joj trebala tri stolca. Kosa joj je bila zamršena i crna. Breavman je pokušao odabrati jedan uvojak i pratiti njegov pad i tkanje. U očima je imao osjećaj kao da je ušao u ormar bez prašine, ali pun paučine.

Breavman i Krantz nosili su posebne kostime za lov na komunistkinje. Tamno odijelo, vesta koja se visoko kopča, rukavice i kišobran.

Išli su na sve sastanke Komunističkoga kluba. Dostojanstveno su sjedili među članovima raskopčanih ovratnika koji su žvakali svoje dnevne sendviče izvučene iz papirnatih vrećica.

Za vrijeme dosadnoga govora o američkom biološkom ratu Krantz je prošaptao: – Breavmane, zašto su papirnate vrećice s bijelim kruhom tako ružne?

– Drago mi je što si to pitao, Krantz. To su reklame za krhkost tijela. Kad bi narkić nosio svoju iglu na reveru, osjetio bi jednako gađenje. Vreća napuhnuta hranom svojevrsna je vidljiva utroba. Boljševici dakako nose svoj probavni sustav na rukavu!

– Dovoljno, Breavmane. I mislio sam da ćeš znati.

– Pogledaj je, Krantz!

Tamara je prisvojila još jedan stolac za svoje tajanstvene udove. U istom je trenutku predsjedavajući prekinuo govornika i zamahnuo sudačkim čekićem prema Krantzu i Breavmanu.

– Ako vas dvojica šaljivaca ne zavežete, letite van!

Ustali su ne bi li se službeno ispričali.

– Sjedite, sjedite, samo budite tiho.

Korejom su zujali rojevi jenkijevskih kukaca. Bombe su bile pune zaraznih komaraca.

– Sada ja imam pitanja za tebe, Krantz. Što se događa ispod tih seljačkih bluza i sukanja koje uvijek nosi? Koliko visoko joj dopiru noge? Što se događa kad joj zapešće uđe u rukav? Gdje joj počinju prsa?

– Zato si ovdje, Breavmane.

Tamara je išla u njegovu srednju školu, ali tada je nije primjećivao jer je bila debela. Išli su istim putem u školu, ali nikada je nije primijetio. Požuda je uvježbala njegove oči da isključuju sve što ne želi poljubiti.

No postala je vitka i visoka. Luk zrele gornje usne nadvijao se nad vlastitu malu sjenu. No kretala se teško, kao da su joj udovi još sputani tromim mesom kojega se sjećala s gorčinom.

– Znaš li koji je jedan od glavnih razloga zašto je želim?

– Znam glavni razlog.

– Nemaš pravo, Krantz. Zato što živi u susjednoj ulici. Pripada mi iz istog razloga kao i park.

– Ti si vrlo bolestan mladić.

Trenutak potom, Krantz je rekao: – Oni ljudi napola imaju pravo kada o tebi kažu da si emocionalni imperijalist.

– Dugo si razmišljao o tome, zar ne?

– Neko vrijeme.

– To je dobro.

Svečano su se rukovali. Razmijenili su kišobrane. Pričvrstili su kravate jedan drugome. Breavman je poljubio Krantza u oba obraza, kao kad francuski general dodjeljuje odličja.

Predsjedavajući je udarao čekićem ne bi li spasio sastanak. – Van! Vodvilj nas ne zanima. Idite u brda izvoditi!

“Brda”, to je značilo Westmount. Odlučili su prihvatiti savjet. Vježbali su stepanje s mekanim potplatima na Vidikovcu, uživajući u vlastitoj apsurdnosti. Breavman nije uspijevao naučiti korake, ali volio je mahati kišobranom.

– Znaš li zašto volim komunistkinje?

– Znam, Breavmane.

– Opet nemaš pravo. Zato što one ne vjeruju u svijet.

Sjedili su na kamenom zidu, leđima okrenuti rijeci i gradu.

– Vrlo skoro, Krantz, vrlo skoro ću biti u sobi s njom. Bit ćemo u sobi. Soba će biti oko nas.

– Do viđenja, Breavmane. Moram učiti.

Krantzova kuća nije bila daleko. Mislio je ozbiljno, doista je otišao. To je bilo prvi put da je Krantz...

– Hej! – dozvao ga je Breavman. – Prekinuo si razgovor.

Krantz je već bio izvan dosega glasa.

8

– Zar ne vidiš, Tamara, zar ne vidiš da obje strane, obje strane u svim ratovima, uvijek obje strane upotrebljavaju biološko oružje?

Šetao je s njom u parku iza svoje kuće i objašnjavao joj tajnu sukoba, navike noćnih zlatnih ribica, te zašto su pjesnici nepriznati zakonodavci svijeta.

Zatim se našao u sobi i skidao je. Nije mogao vjerovati vlastitim rukama. Iznenadio se kao kad bi uspio skinuti sjajni papir s kriške gruyerea u jednom komadu.

A tada je ona rekla ne i privila svoju odjeću na prsa.

Osjećao se poput arheologa koji gleda kako pijesak zatrpava nalazište. Zakopčavala je grudnjak. Pomogao joj je s kopčom kako bi joj pokazao da nije manijak.

Zatim ju je četiri puta upitao zašto.

Zatim je stao uz prozor.

Reci joj da je voliš, Breavmane. To ona želi čuti. Vratio se i počeo joj masirati leđa.

Zatim je prešao na križa .

Reci da je voliš. Reci. Jedan-dva-tri, sad!

Povremeno bi joj prstom zašao pod rub gaćica .

Prekrižila je gležnjeve i činilo se da je skupila bedra, u gesti svojevrsnog privatnog užitka. Od toga su ga prošli trnci.

Zatim joj je razdvojio bedra, lebdeća i vlažna. Putenost je pljusnula. Ugrizao ju je. Nije znao je li mokra od krvi, sline ili mirisnih sokova .

Tada su se začuli neobični, napeti glasovi koji su se pretvorili u šapat, brz i bez daha, kao da je i samo vrijeme protiv njih i dovodi policiju i roditelje da vire kroz ključanicu.

– Bolje da se obučem.

– Bojim se da sam napet .

– Predivno je što si napet .

Tko je ona, tko posjeduje njezino tijelo?

– Vidiš, napet sam.

– O, da.

Čestitke su mu preplavile um poput konfeta u laganom padu i povele ga u san, ali netko je rekao: – Izrecitiraj mi neku pjesmu.

– Prvo mi daj da te vidim.

– Daj da i ja vidim tebe.

Otpratio ju je kući. Bili su to inače njegovi jutarnji sati. Sunce je prijetilo na istoku. Raznosači novina šepali su tegleći svoje sive torbe. Pločnici su se doimali posve novima.

Obuhvatio je njezine ruke svojima i progovorio ozbiljno i dostojanstveno:

– Tamara, hvala ti.

Ona ga je pljusnula, onom rukom u kojoj je držala ključ.

– To zvuči užasno. Kao da sam ti dopustila da nešto uzmeš. Kao da si dobio nešto iz mene.

Plakala je nekoliko trenutaka, sve dok mu se na licu nije pojavio trag krvi.

A tada su se zagrlili ne bi li sve popravili.

Kada je ušla, priljubila je usta na prozorčić u vratima i poljubili su se preko stakla. On je htio da ona prva prestane, a ona je htjela da on prvi ode. Nadao se da dobro izgleda sleđa.

Zdravo svima! Koračao je kući u zanosu, on, najnoviji član zajednice odraslih. Zašto svi ti spavači ne izađu na prozore i ne kliču mu? Zar se ne dive njegovu obredu ljubavi i himbe? Otišao je u svoj park, stao na brežuljak i bacio pogled na grad, sve do sive rijeke. Napokon je uspostavio neki odnos s tim spavačima, ljudima koji idu na posao, sa zgradama, s trgovinom.

Bacio je kamenčić u Krantzov prozor jer nije htio ići u krevet.

– Krantz, ukradi auto. Vrijeme je za kinesku juhu.

Breavman je sve ispričao u tri minute i potom su se vozili u tišini. Oslonio je glavu na prozorsko staklo, očekujući da će biti hladno, ali nije bilo.

– Znam zašto si potišten. Zato što si mi rekao.

– Da, obeščastio sam to, i to dvaput.

Bilo je i gore od toga. Želio je voljeti je, zacijelo je tako lijepo voljeti je, i reći joj to, ne jedanput, ne pet puta, nego uvijek iznova, jer je znao da će dugo biti s njom u raznim sobama.

A i te sobe, nisu li sve sobe iste, nije li znao kako će to izgledati, nisu li sve sobe kroz koje su prošli posve iste, gdje god se žena ispruži, čak i šuma je soba od stakla, nije li tako bilo i s Lisom, pod krevetom i kada su se igrali vojnika i kurve, nije li to isto, sve do neprijateljskih glasova koji se umiješaju?

To je ispripovjedio i Shell, nakon šest godina, ali tada je nije obeščastio. Jednom, kada se nakratko udaljio od Shell, napisao joj je ovo:

“Kada bi Ilijina kočija, ili Apolonova, ili bilo koji mitski nebeski brod zastao pred mojim vratima, mislim da bih točno znao gdje trebam sjesti, a kad bismo poletjeli, s tankoćutnom bliskošću prepoznavao bih sve oblake i tajanstva kraj kojih bismo prošli.”

9

Tamara i Breavman unajmili su sobu u istočnoj gradskoj četvrti. Obiteljima su rekli da odlaze u posjet prijateljima koji žive izvan grada.

– Navikla sam biti sama – rekla je njegova majka.

Posljednjeg jutra naslonili su se na malen, visok prozor, gurajući se ramenima, i promatrali ulicu.

Stambenom zgradom odjekivale su budilice. Kante za smeće stražarile su na prljavom pločniku. Među njima krstarile su mačke.

– Tamara, nećeš vjerovati, ali nekad sam mogao zamrznuti neku od tih mačaka na pločniku.

– Zamrznuta mačka. Baš korisno.

– Na žalost, danas ne mogu tako lako utjecati na događaje. Stvari se događaju meni . Sinoć nisam uspio ni tebe hipnotizirati.

– Larry, nisi ni za što, ali ipak sam luda za tvojim mudima. Mljac.

– Usne me bole od ljubljenja.

– I mene.

Nježno su se poljubili, a ona mu je potom prstom dotaknula usne. Često je bila vrlo nježna, a on bi se uvijek iznenadio jer to ne bi zahtijevao.

Proteklih pet dana rijetko su izlazili iz kreveta. Čak i uz otvoren prozor, zrak u sobi odisao je na postelju. Zgrade u rano jutro ispunile su ga nostalgijom i nije znao zašto, sve dok se nije prisjetio da su iste boje kao i njegove stare tenisice.

Protrljala je rame o njegovu bradu da osjeti čekinje. Pogledao ju je u lice. Zatvorila je oči kako bi osjetila jutarnji povjetarac na vjeđama.

– Hladno?

– Ne ako ti ostaneš.

– Gladna?

– Ne mogu se suočiti s još jednim inćunom, a samo to imamo.

– Nismo trebali kupiti tako skupe stvari. Nekako ne ide uz ovu sobu, zar ne?

– Ni mi ne idemo uz ovu sobu – rekla je. – Čini se da se svi u zgradi bude i idu na posao.

– I evo nas: izbjeglice iz Westmounta. Izdala si svoje novo socijalističko naslijeđe.

– Možeš govoriti što god hoćeš ako mi daš da te njuškam.

Cigarete su bile zgnječene. Izravnao je jednu i zapalio joj. Ispuhnula je dim u rano jutro.

– Pušiti bez odjeće, to je tako... senzualno.

Zadrhtala je od te riječi. Poljubio ju je u zatiljak i nastavili su opušteno gledati s prozora.

– Hladno?

– Htjela bih ovdje ostati godinu dana – rekla je.

– To se zove brak.

– Ma nemoj mi se sada sav uplašiti i ukočiti.

Tada se dogodilo nešto veoma važno.

Ugledali su starca u prevelikome mantilu kako stoji na ulazu preko puta, pripijen uz vrata kao da se skriva.

Odlučili su ga promatrati, tek da vide što radi.

Nagnuo se naprijed, pogledao lijevo i desno, te vidjevši da na ulici nema nikoga, skupio je skute ogrtača i zakoračio na pločnik.

Tamara je otpuhnula pepeo s prozora. Padao je poput pera i raspao se na vjetru. Breavman je promatrao tu malenu gestu.

– Ne mogu podnijeti koliko ti je tijelo lijepo.

Nasmiješila se i oslonila glavu na njegovo rame.

Starac u zgužvanom baloneru kleknuo je i zavirio pod parkirani automobil. Zatim je ustao, otresao koljena i osvrnuo se.

Vjetar joj je prolazio kroz kosu. Odvojio je jedan uvojak i podignuo ga. Ona je ugurala ruku između njih dvoje i odbacila opušak. I on je bacio svoj. Padali su poput malenih, nesretnih padobranaca.

Tada, kao da su opušci bili signal, sve se počelo brže događati.

Sunce se iznenada kristaliziralo između dviju zgrada i zamračilo nedostojne dimnjake.

Netko je ušao u automobil i odvezao se.

Metar-dva od mjesta na kojemu je stajao starac pojavila se mačka i prošla ispred njega, ponosna, gladna i mišićava. Starac je srnuo na životinju, zajedno sa svojim šuštavim ogrtačem. Mačka je bez napora promijenila smjer i mekano sišla kamenim stubama prema ulazu u podrum. Čovjek je kašljući pošao za njom, pognut, zbunjen, i potom se praznih ruku vratio na ulicu.

Prije su ga promatrali ravnodušno, kao što ljudi gledaju vodu, ali sada su ga gledali netremice.

– Tamara, naježila si se.

Ona je poravnala viseći uvojak. On joj je pritom proučavao prste. Sjećao se tih prstiju na raznim dijelovima svoga tijela.

Mislio je kako bi bio posve zadovoljan kada bi bio osuđen na to da cijeloga života uvijek iznova proživljava taj trenutak. Tamara, gola i mlada, s prstom u uvojku kose. Sunce upleteno u televizijske antene i dimnjake. Jutarnji povjetarac raspršuje maglu s planine. Tajanstveni starac čiju tajnu baš ne mora saznati. Zašto bi tražio neke bolje vizije?

On ne može uzrokovati događaje.

Starac je ležao potrbuške pod odbojnikom automobila i sezao za mačkom, koju je uspio stjerati između rubnika i kotača. Noge su mu se tresle od uzbuđenja dok je pokušavao uhvatiti mačku za stražnje noge, a ona ga je grebla i grizla. Na kraju je uspio. Izvukao ju je iz sjene i podignuo u zrak.

Mačka se migoljila i grčila poput zastave na jakom vjetru.

– Bože dragi – rekla je Tamara. – Što će s njom?

Zaboravili su jedno na drugo i nagnuli se kroz prozor.

Starac je teturao u borbi s velikom mačkom, pognute glave, štiteći lice od njezinih razmahanih pandži. Kada se uspravio, raširenih nogu zamahnuo je mačkom kao da je sjekira i udario njome o pločnik. S prozora su jasno čuli udarac glavom. Mačka se grčila poput ribe na suhom.

Tamara je skrenula pogled.

– Što sada radi? – Željela je da joj se kaže.

– Stavlja je u vreću.

Klečeći uz mačku koja se trzala, starac je iz svoga golemog ogrtača izvadio papirnatu vrećicu. Pokušao je ugurati mačku u nju.

– Zlo mi je – rekla je Tamara. Pognula je glavu. – Zar ne možeš ništa učiniti?

Breavmanu nije palo na pamet da bi se mogao umiješati.

– Hej, ti!

Starac je naglo pogledao gore.

– Oui! Toi!

Starac je stao na mjestu. Spustio je pogled prema svojoj mački. Ruke su mu se neodlučno tresle. Potrčao je niz ulicu, kašljući i praznih ruku.

Tamara se podrignula. – Moram povraćati. – Pohitala je do sudopera i povratila.

Breavman joj je pomogao da se vrati u postelju.

– Inćuni – rekla je.

– Sva drhtiš. Zatvorit ću prozor.

– Samo lezi pokraj mene.

Tijelo joj je bilo mlitavo kao da je pretrpjela neki poraz. To ga je uplašilo.

– Možda ga nismo smjeli prekinuti – rekla je.

– Kako to misliš?

– Vjerojatno je gladan.

– Htio ju je pojesti?

– Glavno je da smo mi zaštitili svoju tankoćutnost.

Čvrsto se držala za njega. Nije želio takav zagrljaj. U njemu nije bilo putenosti, nego samo boli.

– Malo smo spavali. Pokušaj sada zaspati.

– I ti ćeš spavati?

– Hoću. Oboje smo umorni.

Jutarnji svijet bio im je oduzet i zubati zvuk prometa prostirao se iza zatvorenog prozora, dalek poput povijesti. Oni su bili dvoje ljudi u sobi, a tu se nije imalo što gledati.

Rukom joj je pomilovao kosu i zatvorio vjeđe. Sjećao se maljušnoga vjetra koji joj je odvajao i podizao uvojke. Tjedan dana je dugo.

Usne su joj zadrhtale.

– Lawrence?

Znam što ćeš reći, znam što ću ja reći i znam što ćeš ti reći...

– Nemoj se ljutiti.

– Ne.

– Volim te – rekla je jednostavno.

Čekat ću ovdje.

– Ne moraš ništa reći – rekla je.

– Hvala ti – odgovorio je.

– Hoćeš li me poljubiti?

Nježno joj je spustio poljubac na usne.

– Ljutiš se na mene?

– Kako to misliš?

– Zato što sam ono rekla. Znam da te na neki način povrijedilo.

– Ne, Tamara, zbog toga se osjećam blizak tebi.

– Drago mi je što sam ti rekla.

Promeškoljila se i privila uz njega, ne senzualno nego tražeći toplinu i zaštitu. Čvrsto ju je zagrlio, ne kao ljubavnicu nego kao uplakano dijete. U sobi je bilo vruće. Dlanovi su mu se znojili.

Ona je zaspala. Provjerio je spava li. Oprezno se izvukao iz njezina zagrljaja. Kad barem ne bi bila tako lijepa u snu. Kako može pobjeći od tog tijela?

Odjenuo se poput kradljivca.

Okruglo sunce gorjelo je nad prljavim zgradama. Svi parkirani automobili odvezli su se. Nekoliko staraca, s metlama u ruci, stajali su i treptali među kantama za smeće. Jedan od njih pokušavao je zahvatiti mačje truplo drškom metle jer ga nije htio dotaknuti.

Trči, Westmounte, trči.

Morao se udaljiti od vruće sobe u kojoj nije mogao utjecati na događaje. Zašto je morala ono reći? Nije li to mogla ostaviti na miru? Miris njezine puti bio mu je zatočen u odjeći.

Njezino tijelo bilo je s njim i pustio je da se ta vizija sukobi s njegovim bijegom.

Trčim kroz snijeg njezinih bedara, dramatizirao je u uzbuđenju. Njezina bedra ispunila su ulicu. Široka poput snijega, teška poput golemih cepelina u padu, njezina vlažna bedra sjedaju na oštre krovove i drvene balkone. Vjetrokazi joj urezuju oblik kokota i jedrilica u kožu. Lica slavnih kipova očuvana su poput bakroreza...

Tada se sjetio posebnog para bedara u posebnoj sobi. Predanost je okrutna, ali pomisao na usamljenost puti je gora.

Tamara je bila budna kada je otvorio vrata. Žurno se razodjenuo i vratio ono što je zamalo izgubio.

– Nije li ti drago što si se vratio?

Tamara je tri godine bila njegova ljubavnica, do njegove dvadesete.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Povratak na stranicu Omiljene igre