Pjesme Leonarda Cohena
časopis za književnost OFF
1981, 4
preveo Darko Glavan

 

Predgovor Darka Glavana
Cvijeće koje sam ostavio na tlu
Kraljica Viktorija i ja
Nema izdajica među ženama
Ostavio sam ženu da me čeka
Ovo je jedina pjesma
Poezija začeta u ovakvu raspoloženju rijetko uspijeva
Poklon
Priča o Isaku
Smrt gospođina čovjeka

 

Cvijeće koje sam ostavio na tlu

Cvijeće koje sam ostavio na tlu,
koje nisam za tebe ubrao,
danas ga vraćam,
da bi vječno raslo,
ne u pjesmi ili mramoru,
nego gdje je uvelo i sagnjilo.

I brodove u njihovim velikim spremištima,
goleme i prolazne poput heroja,
brodove kojima nisam mogao zapovijedati,
danas ih vraćam
da bi vječno plovili,
ne kao uzorci ili u baladi,
nego gdje su se nasukali ili potonuli.

I dijete na čijim ramenima stojim,
čije sam žudnje pročistio
vladarskom, dostojanstvenom stegom,
danas ga vraćam,
da bi vječno čeznulo,
ne u ispovijesti ili biografiji,
nego gdje je cvjetalo,
postajući prepredeno i kosmato.
Nije mržnja ono što me odvodi od tebe,
što me vodi odricanju, izdajstvu:
to je umor, odlazim jer sam umoran od tebe,
Zlato, slonovača, meso, Bog, krv, mjesec –
postao sam ekspert za taj katalog.

Moje tijelo, nekoć tako častohlepno
moje tijelo postalo je muzej:
jedan dio pamtim po nečijim usnama
drugi po nečijoj ruci
ovaj po vlažnosti, onaj po vrelini.

Da li itko posjeduje nešto što sam nije napravio?
S tvojom ljepotom sam sito toliko malo povezan
kao i s konjskim grivama i vodopadima.
Ovo je moj posljednji katalog.
Bezglasno šapućem
– volim te, volim te –
i vječno se kreći.

 

Kraljica Viktorija i ja

Kraljice Viktorijo
moj otac i sav njegov duhan volio te
i ja te volim u svim tvojim oblicima
mršavu nelijepu djevicu koju bi svatko povalio
bijeli lik što lebdi među njemačkim bradama
zlu vladaricu ogromnih ružičastih mapa
usamljenu žalobnicu princa
Kraljice Viktorijo
promrzao sam i mokar
prljav sam kao stakleni krov na željezničkoj stanici
osjećam se kao prazna izložba lijevanog željeza
želim ukrase na svemu
jer moja je ljubav otišla s drugim dječacima
Kraljice Viktorijo
kriješ li kaznu ispod bijele čipke
hoćeš li brzo svršiti s njom
i natjerati je da čita male Biblije
hoćeš li je izbrazdati mehaničkim korzetom
želim je čitavu kao noć
želim da njezina koža bude pomalo pljesnjiva od podsuknji
hoćeš li isprati lagane bidee iz njezine glave
Kraljice Viktorijo
nisam previše okrijepljen modernom ljubavi
dođi u moj svijet
sa svojom tugom i crnim kočijama
i svršenom memorijom
Kraljice Viktorija
Dvadeseto stoljeće pripada tebi i meni
Postanimo dva stroga diva
(ne manje usamljeni zbog partnerstva)
koji potamnjuju boje epruvetama u dvoranama znanosti
koji se pojavljuju neželjeni na svim svjetskim sajmovima
puni izreka i ispravaka
zbunjujući zvijezdama ošamućene turiste
našim neusporedivim osjećajem gubitka

 

Nema izdajica među ženama

Nema izdajica među ženama
čak ni majka ne govori sinu
da nam žele zlo

Ne možeš je ukrotiti razgovorom
suzdržavanje je jedino oružje
protiv nadmoćnog arsenala njezina tijela

Ona čuva poseban prezir
za robove ljepote
dopušta da gledaju kako umire

Oprostite mi, partizani
ja samo pjevam za one
koji ne mare tko će dobiti rat

 

Ostavio sam ženu da me čeka

Ostavio sam ženu da me čeka
sreli smo se nešto poslije
reče mi, Tvoje oči su mrtve
što ti se dogodilo, ljubavi

– budući da mi je rekla istinu
pokušavao sam joj iskreno odgovoriti
ono što se dogodilo mojim očima
dogodilo se i tvojoj ljepoti

Idi, idi spavati, vjerna moja ženo
rekoh pomalo okrutno
ono što se dogodilo mojim očima
dogodilo se i tvojoj ljepoti.

 

Ovo je jedina pjesma

Ovo je jedina pjesma
koju mogu pročitati
jedini sam
koji je može napisati
Drugi valjda misle
da ih prošlost može voditi
Moja glazba
ne samo da je gola
nego raširenih nogu
poput vagine
i poput vagina
mora se suočiti sa svojim domom
nisam se ubio
kad mi je loše krenulo
nisam se posvetio
poučavanju ili drogama
pokušavao sam spavati
a kad nisam uspio spavati
naučio sam pisati
naučio sam pisati
ono što može čitati
u noćima poput ove
neko poput mene

 

Poezija začeta u ovakvu raspoloženju rijetko uspijeva

Poezija začeta u ovakvu raspoloženju rijetko uspijeva
djevojka nije bila u kafiću
pjesnik se prejeo
zapravo on ovu pjesmu otpočinje
u drugom kafiću
čekajući svoj drugi doručak
malo čemu se nadamo
od njegove umjetnosti ili njegove večeri
vjerojatno će morati
kupiti avionsku kartu za Montreal
i odspavati jednu noć
s ljubavnicom
koju namjerava napustiti
račun za sve to stići će mi
usred zime
Kad sam se već predstavio
dozvolite mi da kažem
kako se savršeni srcoliki listovi
uspinju uz bambusove rešetke
ovog malog kafića
Kad im se ne divim
kao prirodoslovac
podsjećaju me na svjetla Broadwaya
i kad bi cijeli ovaj mali kafić
postalo lovački avion iz drugog svjetskog rata
tada bi ta hrabra zelena srca
bila naslikana na trupu
umjesto svastika ili izlazećeg sunca

 

Poklon

Tvrdiš da je tišina
bliža miru nego pjesme
no da sam ti na dar
donio tišinu
(jer ja poznajem tišinu)
ti bi rekla
to nije tišina
to je opet neka pjesma
i vratila mi je.

 

Priča o Isaku

Vrata se otvoriše polako
moj otac uđe
bilo mi je devet godina
stajao je onako visok iznad mene
blještale su plave oči
a glas mu je bio vrlo hladan.
Reče: »Doživio sam viđenje sveto
a ti znaš da snažan sam i svet
i učinit moram što je rečeno.«
Krenuo je prema planini
ja trčao sam, on hodao je
a sjekira mu bijaše zlatna.

Stabla su bila već sasvim mala
jezero žensko zrcalo
zaustavimo se da ispijemo vina
tada bacio je bocu
razbila se čitav minut kasnije
i stavio svoju ruku na moju.
Učini mi se da ugledao sam orla
ali možda je to bio i lešinar
nikada nisam uspio razabrati.
Tad moj otac sagradi oltar
osvrnuvši se svega jednom
znao je da neću se kriti.
Vi koji danas gradite oltare
da žrtvujete ovu djecu
ne smijete to više činiti.
Plan nije viđenje sveto
i vas nikad nije iskušavao
ni zloduh ni Bog.
Vi koji sad stojite iznad njih
s tupim i krvavim sjekirama
vi niste bili tu.
Kad legao sam na planini
ruka mog oca drhtala je
ljepotom riječi.

Ako me sada nazivaš bratom,
oprosti što pitam te
prema čijem je to planu?
Kad sve se pretvori u prah
ubit ću te ako budem morao,
pomoći ću ti ako budem mogao.
Kad sve se pretvori u prah
pomoći ću ti ako budem morao,
ubit ću te ako budem mogao.
Milost za našu uniformu
čovječe mira ili čovječe rata –
paun je rastvorio svoju lepezu.

 

Smrt gospođina čovjeka

Čovjek kojeg je željela čitavog života
visio je o niti
»Nikad nisam shvatila koliko sam te
željela«, reče.
Njegovi mišići bili su izbrojani
a stil zastario.
»Dragi, prekasno sam stigla«.
Klekla je podno njegovih nogu.

»Nikada više neću vidjeti takvo lice
u godinama muškaraca što dolaze
nikada više neću vidjeti takve ruke
niti u hrvanju niti u ljubavi«.
I dok su sve njegove vrline
gorjele na zadimljenom žrtveniku
uzela je za sebe
gotovo sve što je njezin ljubavnik izgubio.

A tvorac ove slike
stajao je pokraj tog prizora
s vrapcem svetog Franje
kojem se molio
dozvala je čuvara
njegova uzvišenoga religioznog čuvstva
rekavši: »Stvorit ću ti mjesto
između mojih nogu,
podučit ću te samoći«.

Ponudio joj je orgiju
u sobi s mnogo ogledala
obećao je zaštitu
plodu njezine utrobe
odlučno je približila svoje tijelo
zašiljenoj metalnoj žlici
zaustavila je krvavi ritual
mjesečevih mijena

Preuzela je njegov visoko cijenjeni
istočnjački način mišljenja
i alibi srca tame
koji pokriva njegov novac
uzela je njegovu plavokosu Madonu
i samostansko vino –
»Tvoj misaoni prostor je zauzet
i sve pripada meni«.

Pokušao je s posljednjim istupom
pored tračnica
rekla je »Ne postoji više umjetnost čežnje
i više se nikada neće vratiti«.
Pokupila je njegov podrumski parlament
njegovu kapu, njegov drski ples,
ismijavala je njegove ženskaste navike
i radničke brkove.

Posljednji put kad sam ga vidio
trudio se da stekne
žensko obrazovanje
ali još nije postao žena
a posljednji put kad sam vidio nju
živjela je s jednim dječakom
koji je njenoj duši podao praznu sobu
a tijelu radost.

I tako je velika ljubav završena
ali tko je mogao pretpostaviti
da će nas to ostaviti tako praznima
i tako duboko bez dojmova
To je poput našeg puta na mjesec
ili neku zvijezdu
pretpostavljam da se kreće ni radi čega
ako se doista želi tako daleko otići.

(c) Leonard Cohen, 1956-2006 / (c) prijevoda Darko Glavan, 1981-2006
Preneseno ovdje s dopuštenjem.