|
Kako ste uopće odlučili prepjevati Cohena?
Sjećam se dobro toga siječnja 1997. godine kada sam kupio iz
druge ruke Cohenov album Live Songs. Moram reći da
smo Cohen i ja različiti autori i interpreti, te da me je pomalo
nerviralo Cohenovo »tipično američko« sektašenje,
ali uz činjenicu da sam ploču rado slušao, pjesma »Nancy«
nije mi izlazila iz glave.
Zahvalan sam da ste mi postavili baš to pitanje, kako bismo
u javnosti jednom za svagda riješili implikacije od kojih sam
se u početku morao braniti, a koje su mi mahale pred nosom pseudoautentičnošću
i robovanjem definicijama postavljenih u izvorniku pjesama.
Drugim riječima, ne zanima me tko je, ili tko je bila Nancy!!!
I što jest, ili možda nije značila Cohenu ili milijunima koji
su je slušali tokom ovih 30 godina... Ja od osnovne škole pokušavam,
barem za sebe, dokinuti zabludu »što je pisac htio reći?«,
jer me nitko neće uvjeriti da se može dokučiti originarni autorov
doživljaj, posebno nakon proteka dugog vremena, i u formi loše
organizirane školske nastave ili poluinformiranih »recenzija«
u tisku. »Stručnjaci« nisu sigurni jesu li Homer
ili Shakespeare uopće napisali to što im se pripisuje, a pokušavaju
nas uvjeriti da znaju što su navedeni »mislili«
kada su pisali stihove za koje nisu sigurni tko ih je u stvari
napisao. Smatram da svaka umjetnost, pa tako i pisana riječ
ili glazba, ima primarnu funkciju poticanja konzumenta na vlastiti
doživljaj iniciran izvornikom, koji je za svakog od konzumenata
poseban i nedjeljiv.
U tom sam svjetlu u glavi vrtio »Nancy«, i dolazile
su mi asocijacije na dotura Luigija iz »Našeg malog mista«,
jedne od naših najboljih TV serija, i njegove replike o Tončiju
Servantesu, koji je kao osuđivani pedofil deportiran iz Čilea
(tako stoji u knjizi Miljenka Smoje, u TV verziji je taj podatak
cenzuriran, te se na TV-u ne vidi zbog čega se Servantes vratio
u rodni kraj) i koga dotur Luigi opravdava objašnjenjem kako
je »to« beteg–bolest, kao i svaka druga. A
»Nancy« je definitivno nimfomanka, »ordinarna
kurbetina« kako bi se akademski izrazilo 90% fakultetski
obrazovanih Hrvata, ne obazirući se na očitu činjenicu istraumatiziranog
djeteta, koje je možda (???) bilo svjedokom očeva ubojstva majke
(to je upravo ono o čemu govorim; iz teksta znamo da....
još nije svanulo... da je bila sama... da je gledala TV??? Kroz
neko bižuterijsko stakalce... da joj ocu sude... da je bila
jedini svjedok optužbe... to znamo iz teksta; o onom što je
između redova, čega nema u tekstu, nego u Cohenovoj glavi, ili
na koricama ploča ili loše prevedenim i sto puta prepisivanim
tekstovima po starim stranim novinama, možemo samo loše nagađati
ili dobro iskusiti vlastiti doživljaj koji je kako sam rekao,
nedjeljiv i jedinstven). Ova pjesma je jako dobar primjer
za definiciju tematske odrednice mnogih autora te generacije
koja svemu i svakome nalazi opravdanje, i (za razliku od »naših
ljudi«) za svih ima razumijevanja – pored Cohena
u tome prednjače Brel i Talijan Fabrizio de Andrè.
Ja sam je, kao konzument, slijedeći vlastiti doživljaj iniciran
izvornikom, prekrstio u »Mare« tragajući za istim
fenomenom u tradiciji iskustva vlastitog jezika i izričaja,
te ju prepjevao na koinè srednjodalmatinskih dijalekata
služeći se idiolektom pisaca na prijelazu 19. i 20. stoljeća,
te su tako mnoge riječi spašene od zaborava. Neke se od njih
stotinjak godina nisu izgovorile u svakodnevnom govoru.
Tada je uslijedilo pitanje, »Što s tim?«
Jesu li prvo nastali prepjevi ili ideja o suradnji s Ibricom
Jusićem?
Bio sam već profilirani glazbenik, pjevao sam solo i u klapi,
dirigirao klapama i zborovima, imao objavljenu knjigu proze
Gluhi auditorij, ali nisam imao želje ni inspiracije
za interpretacijom Cohenovih radova, pa sam razmišljao kome
bih to u Hrvatskoj ponudio. Ime Ibrice Jusića, kojeg tada nisam
osobno poznavao, nametnulo se jer sam cijenio njegov zavidan
opus i scensku interpretaciju, ali i (ne)izborom ljudi koji
bi pjevali na starom dijalektu, kojih u Hrvatskoj baš i nema.
Spominjući dijalekt, Ibrica je kasnije također odbio pjevati
na starodalmatinskom.
Broj njegovog telefona dobio sam u kazalištu »Gavella«,
te mu poslao prepjev i sve raspoložive snimke i prepjeve te
pjesme na druge jezike. Ibrica je nakon par godina priznao da
tada baš i nije znao što bi s tim, ali kad smo se tog proljeća
našli u Zagrebu, u razgovoru je natuknuo kako nije loša ideja
snimiti CD u stilu Ibrica pjeva Cohena, ali da ne bismo
morali zviždukati nego ipak pjevati, »netko« mora
prepjevati izbor od 10-12 pjesama, svakako na književni jezik,
jer dijalekt ljudi »neće razumjeti«.
Kao digresiju napominjem da sam za CD Brelovih prepjeva, od
20 pjesama 6 prepjevao u dijalektu, (među njima i legendarni
»Amsterdam« kome je ovo 38. obrada u svijetu prema
podacima koji su meni u to doba bili dostupni) što je od
publike izrazito dobro pozdravljeno (dijalekti su mi dobro
primljeni čak i u Sloveniji gdje publika definitivno ni riječ
ne razumije) uprkos činjenici da su me, prije snimanja,
neki »poznavaoci« uvjeravali u suprotno. Srećom,
nisam ih poslušao.
(c) Srđan Depolo
Dvije godine kasnije Ibrica je u jednoj TV emisiji izjavio
da me je time »na lijep način« htio odbiti, te da
se nemalo iznenadio kada je za dva mjeseca dobio upravo to što
je u Atriju ZKM-a od mene tražio . I da ga citiram, »...E,
Ibro, sad si se uvalio u...«
Ali do kraja te 1997. ništa se nije naziralo, niti smo baš
bili u kontaktu, tražio se interes izdavača, a znamo gdje živimo
i izgledalo je da će na tome i završiti, kada sam u proljeće
1998. (tada sam već prepjevao izbor iz Brelovih pjesama i dio
izvodio u HNK-u u Osijeku; naime, bila je godišnjica Brelove
smrti) u telefonsku sekretaricu primio poruku »...Živio
mi prijatelju... Ibrica je... aj' se javi... radim nešto lijepo...«
Ispalo je da je Ibrica (ne znam kako, to morate njega pitati)
uspio uvjeriti producente Dancing Beara u realizaciju ideje
Ibrica pjeva Cohena. Tada sam još dodatno prepjevao
»Dance Me To The End Of Love«, što samoinicijativno
ne bih, a »Nancy«, odnosno »Mare«, i
»Mali bečki valcer« sam ponovno prepjevao u književnoj
verziji.
Ostalo je više manje poznato iz medija, Nikša Bratoš je aranžirao
pjesme (svatko nek' za svoje grijehe odgovara...), ja sam o
svemu obaviješten par dana prije nego su CD-i bili otisnuti,
o izboru pjesama niti o bilo čemu nitko me nije konzultirao,
neke meni bitne pjesme (kao npr. »Ivana Orleanska«;
'ajde nek' im bude »Joan Of Arc«, kod nas vlada
fetiš originala, kao da taj trapavi engleski genitiv Djevici
Orleanskoj znači nešto izvorno, a ni Cohenova pjesma uopće ne
govori o sedamnaestogodišnjakinji u viteškom oklopu kako je
razglednice i spomenici prikazuju) nisu ušle u izbor, naslov
Hazarder je također netko odabrao, samo ja nemam pojma
tko, tako da je irelevantno što ja o tome mislim (najbitnije
je da smo tada smo svi skupa bili presretni da su prepjevi na
bilo koji način ugledali svjetlo dana) dok je danas, nakon svih
ovih godina, potpuno nevažno kome je tada nešto osobno odgovaralo
ili ne... A dvaput prepjevana »Nancy« nikada nije
snimljena.
Karijeru ste započeli, poput Leonarda Cohena, kao književnik,
a onda nastavili u glazbenim vodama. Kako to?
Nisam nikada ništa započeo poput nikoga, niti je itko osim
moje supruge bio uz mene kada sam počinjao. Živimo na specifičnom
prostoru u još izoliranijem vremenu, te smatram da su upravo
te (ne)prilike čimbenik koji će nam omogućiti da ne budemo ni
najmanje nalik na druge, i iz nas izvući maksimum koji će možda
netko drugi pokušavati dostići.
Glazbu sam počeo smatrati pozivom, kada sam u njoj otkrio
previše novoga da bih bio spreman na uzmak, pa sam počeo sustavno
izučavati glazbene discipline. Bio sam prestar za svaki oblik
škole, pa sam predmete srednjih glazbenih škola i Akademije
(harmoniju, kontrapunkt, glazbene oblike itd.) učio kod privatnih
profesora, uz solo-pjevanje i harmoniku kao prvi instrument,
i nikada nisam popustio njihovim nagovaranjima da idem polagati
ispite, zbog »papira«. Od svih njih sam o glazbi
puno naučio što mi i danas koristi, a papir... znamo čemu služi.
Bavio sam se i klapskim pjevanjem (1989-97) kao pjevač, aranžer
i voditelj klapa, komponirao sam i vlastite skladbe za muške
klape od kojih je jedna primljena na Omiški festival. Uz mnoge
lijepe trenutke shvatio sam da u skupini jednostavno ne funkcioniram,
i počeo sam kao autor i izvođač tražiti individualne glazbene
izraze. Baveći se paralelno i literaturom, izdao sam u vlastitoj
nakladi knjigu proze, Gluhi auditorij 1997. godine,
za koju sam dobio laskave pohvale Stanka Lasića, što osobno
smatram velikim uspjehom. Danas živim intenzivnu koncertnu djelatnost,
obišao sam Hrvatsku i Sloveniju nekoliko puta, od prošlog proljeća
nastupam u Italiji (Trst, Molise) i Austriji (Beč, Graz), a
dogovaram nastupe u Njemačkoj, Mađarskoj i Poljskoj.
Koliko su glazba i pisana riječ povezani?
Meni je osobno autorska pjesma donijela olakšanje nakon mojih
dugogodišnjih protuslovlja, te balansiranja između glazbe i
književnosti. Čvrsto sam odlučio ne završiti kao znameniti Buridanov
magarac, koji je ne mogavši se odlučiti između kante vode i
vreće zobi, umro od gladi i žeđi, a autorska pjesma predstavlja
upravo pomirenje i aktivno međusobno prožimanje skladane glazbe
i književne riječi kao potpuno ravnopravnih čimbenika. Za nekoga
tko je po vokaciji glazbenik i književnik, priznat ćete, takvo
rješenje graniči s idealnim.
Čini mi se da je društvena pobuna česta tema u Vašim pjesmama?
I ovdje se možemo poslužiti tezom izvornog autorskog doživljaja
kao neprenosivog. Vi ste, slušajući moje pjesme, reagirali na
impuls koji ste definirali sintagmom »društvena pobuna«,
koji je u Vama pobudio jedinstven osobni doživljaj, što znači
da su Vas se pjesme duboko dojmile, te pokrenule u Vama čitav
niz asocijacija i derivativnog promišljanja, što meni kao autoru
svakako imponira, ponajviše iz razloga što takve reakcije slušateljstva
temeljno opravdavaju bilo čiju autorsku inicijativu. Taj dojam
i sve što je iz njega proizašlo (vjerujem da biste mogli dosta
o tome govoriti) je isključivo Vaš, te kao takav jedinstven
i nedjeljiv, i predstavlja pravi rudnik dragocjenosti nama autorima,
koji često iz refleksa na naše inicijalne impulse crpimo nadahnuća
za daljnji rad.
Međutim u mojoj izvornoj koncepciji pjesama o kojima govorimo
društvene pobune nema, a smatram se obaveznim to i objasniti.
Najprije, već godinama je društvo nešto što kao i svaki individualist
promatram sa strane, i u njemu sudjelujem samo u njegovim elementarnim,
na žalost neizbježnim oblicima i pojavama. Nadalje, pišući stihove
i komponirajući glazbu za ovaj album, nisam se imao namjeru
»pobuniti«, čak i ako sam nesvjesno, izborom tema
i načinom njihove obrade ostavio takve utiske. Ukoliko se, širem
smislu, to što nisam birao stereotipne životne situacije npr.
simplificirane opise kratkih pseudoljubavnih školskih trzaja
na velikom odmoru, koji sačinjavaju 90% svih estradnih preokupacija
u proteklih 80-tak godina, nego sam birao delikatnim iskustvom
bremenite, osobne, društvene i globalne situacije, dakle ako
se to može definirati kao pobuna, slažem se... premda se i dalje
ne bunim... draže mi je sjesti nad notni papir i raditi.
Što Vas to ljuti i motivira na reakciju?
I ovdje se moram ograditi, trudim se ne podleći impulsima ljutnje
i sličnih psihokemijskih reakcija pod čijim utjecajem nepovoljne
okolnosti znaju izbjeći kontroli, premda je to, složit ćete
se, u našim prostorno-vremenskim uvjetima, ponekad vrlo teško.
Nastojim prepoznati i pokušati objasniti fenomene koji nas tjeraju
na razmišljanje, stihovima i glazbom kao osnovnim sredstvima,
a i raznim oblicima medijskog komuniciranja. Današnja tehnologija
nam omogućuje strahovito brz protok individualne energije, te
smatram da vlastitim glazbeno-književnim angažmanom mogu barem
u mikrokozmičkom dijelu nemjerljivog planetarno-medijskog prostora
dati svoj obol u poboljšanju pojava za koje smatram da imaju
negativni predznak.
Vjerujem da će individualna inicijativa najrazličitijih oblika
širenja pozitivne energije, u ovom svijetu gdje globalno vrijede
jedino stadionski kriteriji, biti odlučujuća prevaga.
(razgovarao Jurica)
|
