»Hvala Bogu, nisam uspio kao redovnik...«
Intervju Stine Lundberg s Leonardom Cohenom, Pariz, kolovoz 2001.

(c) kadrova The Leonard Cohen Video Database

Stina Lundberg: Što misliš zašto su žene bile tako ljubazne prema tebi? Zašto misliš da se žele razgolititi?

Leonard Cohen: Pa nisam ja jedini momak koji je to iskusio. To se događa između muškaraca i žena. Ne želim biti prvi koji će ti to otkriti, Stina.

(smijeh)

SL: ...ali ništa novo nije ni da imaš poseban dar, da imaš napretek žena koje će to rado učiniti za tebe...

LC: Gdje su sad kad ih trebamo?

SL: Pa imam puno prijateljica kod kuće...

(smijeh)

(Čuje se »Tower Of Song« preko kadrova iz ranijeg Stinina filma s Leonardom, snimljenog u samostanu na Mount Baldyju 1997, kada je Leonard još bio aktivan redovnik. Glava mu je obrijana i odjeven je u tamne haljine. Naraciju izgovara Stina na finskom. Leonard je u svojim redovničkim prostorijama i nudi Stinu pićem.)

LC: Imam viskija.

SL: Molim te viski.

LC: To volim čuti.

(Tri puta kucnu čašama.)

LC: E sad se možemo uhvatiti posla, malena.

(Stina nastavlja tekst u offu, dok Leonard u kadru oblači hlače. Rez nas vraća u 2001: Leonard i Stina šeću pored Slavoluka pobjede u Parizu. Svira »Here It Is«. Slika nas zatim vraća u hotelsko predvorje, gdje se odvija intervju. Leonard ima kratku bijelu kosu i odjeven je u tamno odijelo na dvostruko kopčanje s tankim obrubom, tamnoplavu košulju i sivu prugastu kravatu. Čitavo vrijeme pije vodu iz velike čaše za vino i puši, čini se, Marlboro s mentolom.)

LC: Jedna od divnih stvari koje sam otkrio na Mount Baldyju je da nisam sposoban za religioznost, znaš, da zapravo nisam religiozan čovjek; da nemam taj dar, da nemam dara za takav život. Iako mi se kod njega puno toga sviđa.

SL: Znači da si na neki način propao kao redovnik.

LC: Da – hvala Bogu...

SL: (smijeh)

LC: Pa, mislim da je jedna od kvaliteta takvog života prepoznavanje neuspjeha. Znaš, mladi redovnici, mladi učenici dolaze s uzvišenim religioznim težnjama, a te se brzo uruše. Mislim da svi imaju takva iskustva, i mladi i stari, neugodnih uvjeta života, osjećaj poraza, i to te može ili ogorčiti, kao što se nekima događa, ili ti može otvoriti srce, što se dogodi sretnijima. Drago mi je da sam jedan od njih.

SL: I, opet na Boogie Street?

LC: Lijepo je ovdje. Lijepo je na Boogie Street. Ali i tamo je Boogie Street. To je – hm... znaš, samostan je, barem onaj Roshijev, sličniji bolnici.

SL: A on je liječnik?

LC: Da, on je liječnik.

SL: A što liječi?

LC: (razmišlja) Liječi iluziju da si bolestan. (dulje razmišljanje) U mom slučaju je uspio. Izliječio me od iluzije da mi trebaju njegova učenja.

SL: Od čega si mislio da boluješ?

LC: Valjda se radi o istoj bolesti od koje svi obolijevaju – da nećeš dobiti ono što želiš, a ako i dobiješ, da to nije ono što zaista želiš. Predmet želja ti uvijek pobjegne. Ima neka mudrost, neki put, i da ga barem možeš usvojiti, udaljio bi se od nesreće i patnje. Sve te težnje koje svi nosimo u sebi. Da bi neki drugi život bio bolji, da bi bilo bolje na neki drugi način, drugi ljubavnik bi bio bolji, druga karijera bi bila bolja... ta ideja da postoji nešto što se može zgrabiti.

SL: A ti si bio žrtva te iluzije?

LC: Ja sam bio stručnjak.

SL: Stručnjak! Čak bolji...

(smijeh)

SL: ...od nas ostalih. To je zato što si imao više, ima si više slave i novca i žena...

LC: Možda je tako. Tako je. Mislim da svi iskuse istu vrstu čežnje i nezadovoljstva, mislim da je –

SL: Bez obzira koliko imali?

LC: Bez obzira koliko imali. Ne znam je li išta gore kad imaš puno nego kad imaš malo. Mislim da nemamo standard po kojem bi mogli ocijeniti tko pati više, ali mislim da možemo slobodno ustvrditi da svi osjećaju kako nisu sve učinili, osjetili, iskusili. Uglavnom je to na Zapadu, gdje ne doživljavamo glad i druge prirodne katastrofe tako često, najčešće je to na razini srca. Čini nam se da ne volimo dovoljno, ili da nemamo dovoljno ljubavi.

(Ulomak iz videospota »First We Take Manhattan«)

SL: Kako izdržavaš disciplinu – pravila i propise u samostanu?

LC: Pa, lijepo je prespavati tri sata ujutro, lijep je to osjećaj. Iako se često dižem u tri iz navike. Ali ta vrsta discipline mi nikad nije manjkala; uvijek sam bio discipliniran prema poslu. Radi se o životu u širem smislu. Dobro sam glumio, mislim, moje pokriće je uvijek bilo dobro, izgledalo je kao da mi je život sređen, jer se vrtio oko pisanja i snimanja, ali unutarnji osjećaji su mi bili u stanju dubokog poremećaja.

(Još jedan ulomak iz ranijeg Stinina filma s Mount Baldyja. Leonard sjedi u dvorani u budističkoj haljini.)

LC [1997]: Kad sam prvi put stigao ovdje, bio sam zaista u nevolji. Glavni svećenik je bio Nijemac. Budili bi me vrlo, vrlo rano ujutro. Gradili smo neku dvoranu za jelo, ili smo je popravljali, i nije bilo prozora, snijeg bi ulazio preko tvoje riže, hodali bi po ledu u sandalama, a oni bi nas tukli u zendu, i mislio sam...

SL: Zašto su vas tukli?

LC: Pa to mi se tada činilo kao da nas tuku – kad zaspiš ili zadrijemaš ili ti stav popusti, došli bi sa štapom – pokazat ću ti taj štap – i udarili bi te vrlo oštro dvaput po jednom od ramena, a to mi se činilo kao da me tuku... Kako bilo, sve je to djelovalo kao osveta za Drugi svjetski rat. Imali su ovdje gore hrpicu američke djece i mučili su ih do smrti...

SL: (smijeh)

LC: ...a ja nisam htio sudjelovati u tome, pa...

(Izvorna snimka »Suzanne« svira preko još jednog ulomka iz filma snimljenog 1997. na Mt. Baldyju. Pada kiša; Leonard šeće oko samostana sa Stinom koja drži kišobran nad glavom i vodi je u dvoranu gdje je poslužuje juhom i kruhom. Rez nas vraća na trenutni intervju.)

LC: Moje veze sa zajednicom nisu naravno raskinute. Često se vidim s Roshijem. Na primjer, bio je u Los Angelesu, nije se osjećao dobro, pa sam mu napravio pileću juhu koju voli...

SL: Židovsku pileću juhu?

LC: Da, majčin recept. Valjda je jedina razlika što ja ogulim kožu s pileta prije nego što ga kuham, kako bi uklonio dio masnoće, ali manje-više je ista. A Roshi baš ne voli češnjak...

SL: Ne?

LC: Ne, ne voli češnjak.

SL: Kakva šteta.

LC: Nitko nije savršen.

(smijeh)

SL: Jesi li se bojao reći Roshiju da napuštaš samostan?

LC: Nisam se bojao, ali sam bio zabrinut.

SL: Mislio si da će se razočarati?

LC: Pa nerado mi je dopustio. Večerali smo, formalno, svi redovnici, svi visoki svećenici su bili tamo. Kad su otišli rekao mi je, »Jikan, kad si otišao, pola mene je umrlo.«

SL: Ali još ste vrlo, vrlo povezani?

LC: Volim ga.

SL: Voliš li nekoga više nego njega?

LC: (stanka) Lakše je voljeti nakon tog odnosa s Roshijem, jer to je njegova bit. Ne radi se o sentimentalnoj ljubavi, to je više impersonalna ljubav. Ono što Roshi voli u tebi nije nužno ono što misliš da jesi, nego ono što zaista jesi; to on voli i dopušta ti da to lociraš kroz tu ljubav. Mislim da je to najnesebičnija ljubav. Voli ono što zaista jesi.

SL: Možeš li voljeti nekoga zbog onoga što on ili ona zaista jest?

LC: To zapravo i nije u tvojim rukama... to razumijevanje se polako produbljuje, mislim, kako stariš...

SL: Još si mlad u tim pitanjima.

LC: Da, i mislim da je bit ljubavi u previdu. Mislim da, kako bi volio, moraš sve previdjeti. Većinu stvari moraš zaboraviti.

SL: I oprostiti.

LC: I oprostiti, da.

(Ulomak iz videspota »Dance Me To The End Of Love«)

SL: Napisao si neke pjesme u samostanu. Jedna od najdražih vrlo je kratka... Ne znam želiš li je pročitati... (Nudi rukopis pjesme »Sweetest Little Song«; kao i ostale pjesme čitane u intervjuu, čini se da je isprintana ravno s The Leonard Cohen Files web-stranice, a Leonard stavlja staromodne naočale za čitanje kakve se dobiju preko recepta.)

LC: Oh, hm...

SL: Mislim da...

LC: »The Sweetest Little Song« (»Najslađa mala pjesma«)... Ali sviđa mi se crtež (Leonardova vlastita ilustracija, gola žena u kadi). (čita) [pogledajte originalni crtež s pjesmom ovdje]

Ti idi svojim putem
Ja ću također ići tvojim putem

Da, mislim da je to jezgra ljubavne pjesme. To je najslađe što ti netko može reći. Japanci – Roshi mi je rekao, ne znam je li japanska, ali on koristi poslovicu: »Muž i žena piju čaj. Tvoj osmijeh, moj osmijeh. Tvoje suze, moje suze.« Mislim da je to opis stvarnog sjedinjenja.

SL: Ali jesi li sad bolji ljubavnik?

LC: Jako sam zahvalan jer me ispunila neka vrsta mira kad sam shvatio da više nisam religiozni tragač. Ne zbog toga što sam pronašao što sam tražio, već je sama potraga isparila. S tim je došao osjećaj smirenja, a kad ste – ne želim reći da me više ne dotiče umor i frustracija, ali u pozadini je nekako sve mirno.

SL: Mislim da ti se jako razvio smisao za humor. Mnoge nove pjesme su vrlo...

LC: Neke su smiješne.

SL: Vrlo smiješne!

LC: Moji su prijatelji uvijek mislili da imam smisla za humor. Znaš, dobio sam reputaciju – i mislim da nije sasvim nezaslužena, pošto su mi pjesme govorile o stresnim stanjima, nekad bez razrješenja – mislim da su mnoge bile mračnog ugođaja. Nadao sam se da pisanje pjesme na neki način probija tamu, ali mnogim nije. Tako da razumijem zašto sam etiketiran kao depresivan, pesimističan tip.

SL: Ali nisi bio.

LC: A ne, nisam.

SL: Mislim da si negdje rekao kako si želio voditi dnevnik vlastita života, htio si izvještavati...

LC: Čini se da je to priroda posla, neka vrsta pisanja dnevnika, novinskog izvješća.

SL: Ali nisi suviše sramežljiv za vođenje iskrenog dnevnika?

LC: Možda sam suviše neiskren za vođenje iskrenog dnevnika, ali nisam suviše sramežljiv! (smijeh)

SL: Jesi li neiskren?

LC: Čovjek se bori s tim čitavo vrijeme, naročito u ovoj vrsti posla, jer postoji – svaki pisac nauči neke trikove, to je u redu, neke tehnike i trikove koje poznaješ, ali... i možda možeš prevariti druge, ali postoji izvjestan, izvjestan... ne možeš prevariti samog sebe u tim stvarima, a ne želiš sebi lagati, pa nastavljaš kopati u potrazi za izvornim glasom. Ali »lažljivac«, naravno, ne možeš – nije pošteno predstavljati sebe u društvu brutalnom iskrenošću. To je kao da te netko pita »Kako si?«, a ti mu kažeš! Znaš, oni ne – nije pošteno govoriti ljudima kako si!

(Ulomak iz videospota »In My Secret Life«) [link vodi na kompletan snimak spota!]

LC: Zove se »The Correct Attitude« (»Ispravan stav«). (čita)

Osim nekoliko sati
ujutro
koje sam provodio u društvu
mudraca
ostajao sam u krevetu
bez hrane
samo nekoliko gutljaja vode
»lijep si starac«
rekao sam odrazu u ogledalu
»i što je još važnije
imaš ispravan stav
Nije te briga završava li
ili se nastavlja
A što se tiče žena
i glazbe
toga će biti dosta u Raju«
Tad sam otišao u Džamiju
sjećanja
da iskažem zahvalnost

Nisam je čitao od kad sam je napisao!

SL: Je li to istina, ili...?

LC: Šala je, znaš. Sve je samo šala.

SL: Ali imaš li ispravan stav? Brine li te završava li ili se nastavlja?

LC: (duga pauza) Ne baš. (duža pauza, bulji u Stinu) A tebe?

SL: Nekad da, nekad ne.

LC: Da, tako je. Mislim da je tvoj odgovor bolji.

SL: Ali nije zanimljiv.

LC: Ipak jest.

SL: Dakle, kad si bio malen...

LC: Za taj odgovor je potrebno dvoje ljudi.

SL: Kad si bio malen, jesu li te znali kao zabavnog mališana ili si bio ozbiljan klinac?

LC: Ne znam... u epohi, eri, vremenu kad sam odrastao psihološki profili još nisu bili moderni. Naprosto si slijedio pravila, manje više, a što god si mogao izmudrijati, izmudrijao si. Ipak se radilo o dosta discipliniranoj egzistenciji, kad sam bio dijete. Nije bilo mladenačkog buntovništva kakvom danas svjedočimo, a autoriteti i roditeljska kontrola bili su moćni, i nikog nije bilo briga kako se osjećaš iznutra dok god su šlape bile ispod kreveta na pravi način... da. Ne, nismo bili bliski s roditeljima, nismo diskutirali unutarnja stanja s roditeljima. Bio je to mudar odgoj, nije uzrokovao opsjednutost samim sobom.

SL: Ali si se naučio disciplini?

LC: Pa – naučio si se pristojno ponašati, znaš, to je bolje od discipline.

Nova, Lorca Cohen's dog, on Canadian CD single Boogie Street, 2002

SL: A tvoj pas?

LC: Moj pas? Hm, jako sam sretan ovih dana jer mi kćer, koja živi sa mnom u kući, ima dva psa. A ja volim pse i ona mi je u život donijela dva psa, to je zbilja divno, i igram se s njima svaki dan i učim ih trikove.

SL: Kakve su vrste?

LC: Džukci. Obični uličari. Pokupila ih je u šinteraju.

SL: Jesi li imao psa kao dijete?

LC: Da, imao sam škota, škotskog terijera. Ime mu je bilo, majka mu ga je dala, Tovariš, »drug«. Mi smo ga zvali Tinky. I da, vrlo – mislim da mi je on bio najbliže biće za vrijeme djetinjstva. Spavao bi mi ispod kreveta i pratio me u školu i čekao me. Bio je to krasan osjećaj drugarstva.

SL: Budući da ponekad pišeš o psu.

LC: Pa držim njegovu sliku na ormaru u Los Angelesu. Voljeli smo tog psa. Sestra mi je dala uokviriti sliku na poklon.

SL: A što se dogodilo kad je umro?

LC: Umro je oko trinaeste godine, što je prilično staro za psa. Samo je jedne noći tražio da izađe – znaš kako psi nekad jednostavno izađu i stoje pored vrata? – tako smo otvorili vrata, bila je zimska noć, i on je išetao i nikad ga više nismo vidjeli. Bilo je to vrlo tužno. Stavio sam oglase u novine i ljudi bi govorili, »Da, pronašli smo škota,« i vozio bi osamdeset kilometara, a to bi bio neki drugi škot. Pronašli smo ga tek na proljeće kad se otopio snijeg, a smrad se proširio od ispod susjedova trijema. Izišao je samo da bi umro pod susjedovim trijemom. Bila je to neka vrsta milosrđa prema vlasnicima.

(Prikazuje se slatka fotografija Leonarda kao balavca s Tinkyem.)

LC: (čita)

»Sorrows of the Elderly« (»Muke starih«)

Stari su srdačni
ali mladi su vrući.
Ljubav je možda slijepa
ali Želja nije.

Muke starih. (hihotanje)

SL: Možeš li je objasniti?

LC: Ma to je samo šala. Na naš račun.

SL: Na račun staraca?

LC: Na račun staraca.

(smijeh)

SL: Pitala sam nekolicinu prijateljica da mi pomognu smisliti pitanja koja ću te pitati i sve su željele znati isto. (stanka)

LC: Koje je pitanje?

SL: »Pitaj ga želi li voditi ljubav sa mnom.«

LC: (hihotanje) Ah, nisam više baš aktivan u tom pogledu. No pretpostavljam da bih mogao učiniti izuzetak.

(smijeh)

SL: Reći ću im. Zapravo me to iznenadilo, jer, mislim, u zadnje vrijeme, od 1993. bio si duboko u spiritualnom svijetu, ali kad smo zadnji put razgovarali, razgovarali smo i o nekim vrlo spiritualnim temama, ali čini se da još uvijek ostavljaš dojam ženskara.

LC: (hihoće, odmahuje glavom) Da, to je zanimljiva reputacija, vrlo netočna. Imam, ovaj, zasigurno je puno žena u mom životu. Nekako cijenim njihovu stručnost, sviđa mi se kako rade, i tako sam se zatekao kako radim s tonskom snimateljicom, koautoricom, menadžericom...

SL: Kako su to one različite od muškaraca, u načinu rada?

LC: Ah, hm, nesebičnije, nisu toliko –

SL: Manji ego?

LC: Manje ega, nisu toliko zagrižene. Ili su vještije u pregovaranju s egom. I brze su, vrl,o vrlo brze, što cijenim.

SL: Ali pokušao si ubiti ženskara u sedamdesetima. Death of a Ladies' Man (Ženskarova smrt).

LC: Za to su se pobrinule žene.

SL: Kako to misliš?

LC: (hihotanje) Nisam nikoga pokušao ubiti. Osjećao sam se pregaženo na neki način. Ali svi ponekad imaju taj osjećaj katastrofe srca, jer nitko ne ovlada srcem, nitko nije istinski ženskar ili ljubavni gangster, nitko time ne može pilotirati, srce ti se naprosto kuha u grudima kao šiš kebab, cvrči i pucketa, i prevruće je za tijelo... tako su ti opisi naravno lagani i šaljivi, neka vrst jednostavnog opisa, ali nisam nikad zapravo sreo... znao sam neke ljude s reputacijom ženskara koji su bili pravi zavodnici, ali ni oni nemaju kontrolu nad time. Mislim da se u tom carstvu nitko ne osjeća previše sigurno, na kojoj god razini djelovali.

SL: I kako si se ti osjećao?

LC: Kao prvo, reputacija je bila potpuno nezaslužena. Ne mislim da je moje bavljenje ženama i seksom bilo dublje ili razrađenije nego bilo čije. Čini se da je to sadržaj većini ljudi – znaš, žene su u muškarcima, muškarci su u ženama, tako je svatko uključen u to poduzetništvo svime što mogu dati, a većina se čupa zubima... kao što rekoh, nitko ne ovlada situacijom, posebno ako mu je srce stvarno dirnuto, tad je najveći dio vremena zabrinut. Čak i veliki ženskari, a upoznao sam neke prave – nisam ni u istoj ligi s njima. Zabrinutost za ishod zavođenja je uvijek prisutna. Jer u svakom slučaju, žena bira.

SL: Kako?

LC: Mislim da žena – žena bira. Rekli su mi da žena bira i da je pitanje sekundi kod susreta prije nego odluči hoće li –dati sebe njemu. U svakom slučaju mislim – u većini slučajeva žena vodi igru u tim stvarima, a ja im to rado prepuštam.

(Ulomak iz videospota »Closing Time«)

SL: U Book of Longing nalazi se duga pjesma, vjerojatno se ne sjećam točnih stihova, ali ide nekako ovako: »Moj kurac je konj, a moj život karta...«

LC: Moj život kola.

SL: Moj život kola, oprosti.

LC: Da, vrlo vulgaran stih, radije bi da ga nisam napisao. Zapravo sam ga izmijenio.

SL: U što?

LC: Ne sjećam se... u što sam ga promijenio, jer, ovaj... imao sam rastući osjećaj nezadovoljstva tom pjesmom. Moram je ukloniti sa sajta (hihotanje) ili barem treba na njoj još raditi. Izrodilo ju je vrijeme kad sam tek sišao s Mount Baldyja i pisao sam vrlo, vrlo brzo i s jakim osjećajem, nekom vrstom osjećaja divlje slobode od rasporeda i zacrnjivao sam mnogo stranica i slao ih internetskoj stranici, a tu trebam malo pogledati.

SL: Zašto? Vrlo je izravna.

LC: Vrlo je izravna, ali mislim da jezik – mogao bi biti... mogla bi biti jednako izravna... malo muzikalnija. Pokušati drugačijom glazbom.

SL: Što je značila? Što je sadržaj?

LC: Mislim da je sadržaj, znaš, tu se nalazi muškarčev mozak. I znaš, kad gledam mlade, a činim to jer imam dvoje mladih – nisu oni djeca, oni su mladi odrasli – sjećam se kako sam otišao na tulum na koji me sin pozvao i sjedio sam tamo misleći samo kako sam sretan što nemam dvadeset i pet, jer sam vidio tu... razina patnje na jednom od tih događanja me je opčinila, znaš, međusobne prezentacije privlačnosti, trud koji je uložen u osobnu prezentaciju, očekivanja, razočaranja... djelovalo je poput jednog od onih krugova pakla u kojima mi je bilo drago da nisam.

SL: Gdje si onda sad?

LC: Pa sigurno nisam u tom dubokom krugu. Znaš... ništa nije gotovo dok nije gotovo, ali našao sam se u skladnom trenutku i manje više opušten.

SL: Znači da zaista osjećaš veliku razliku u načinu suočavanja sa stvarima nekad i sad?

LC: Znaš, čitao sam negdje da, kako stariš, moždane stanice koje uzrokuju tjeskobu odumiru.

SL: Znači zato se osjećam puno bolje.

LC: Naravno! Mislim da je istina – kako bilo, u mom slučaju je vjerojatno istina – znaš da sve to možeš manje uzimati srcu.

SL: Također je čest slučaj da sa starenjem sve više razmišljaš o djetinjstvu, a mnogi se žele i vratiti korijenima, a ti si rođen kao Židov – jesi li imao takvo iskustvo?

LC: Nemam te osjećaje. Mislim da se zainteresiraš za svoju djecu kako stariš i da te ganu njihovi životi.

SL: Dakle, depresije koje su te mučile u mlađim danima - ?

LC: Nestale su. Potpuno su nestale.

SL: Dakle, starenje je prilično lijepo?

LC: U mom je slučaju pravi blagoslov.

SL: Ali mora biti loših strana?

LC: Mislim da je kolaps tijela jedan od aspekata. Nisam star, čini mi se da sam u dobrom razdoblju prije nego započnu bolesti koje te na kraju ubiju. Mislim da je Tennessee Williams rekao, »Život je solidno napisana drama, osim trećeg čina.« Vrlo je loš treći čin. (hihotanje)

SL: Ali tebi je najbolji do sad.

LC: Samo je početak trećeg čina dobar, ne znam kako će se rasplesti, ali nikome rasplet baš nije sjajan. Tako da sam u najljepšem razdoblju pred početak tih, ovaj, neugodnog uništenja tijela, što je neizbježno...

SL: Vidiš li veću razliku u starenju između muškaraca i žena?

LC: Žene kažu da postoji. Većina žena s kojima sam o tome pričao kažu, »Vi ste sretni, mi smo gotove u što god to bilo.« Ali znam dosta žena mojih godina koje se također nose s tim otmjeno – i vrlo zahvalno. Mnogi, i muškarci i žene, osjećaju olakšanje što je jedan aspekt borbe završio.

SL: Koji je to aspekt?

LC: Pa... parenje, zavođenje, brak. Ili neprekidna potraga za sudrugom. Na kraju, osjećate da ste sami i da to nije tako loše – zapravo, možda je to baš zgodno.

(Prikazuje se ulomak s koncerta iz 1988, u kojem Cohen govori: »Napisao sam ovu pjesmu za Janis Joplin u Chelsea Hotelu«, i izvodi prvu strofu pjesme »Chelsea Hotel #2«)

SL: Ali zar ti ne nedostaje da imaš nekog?

LC: Pa ja imam nekog.

SL: Mislim, zar ti ne nedostaje žena u životu?

LC: Oh, pa postoje žene u mom životu, ali...

SL: Ali žena?

LC: Žena.

SL: Ta žena?

LC: Ta žena. Ne još. Ne znam što će biti sutra ili sljedeći tjedan, ali trenutno imam vrlo bliske prijateljice, ali ne i baš tu ženu. Ali to je ovaj... Nemam osjećaj neizdržive samoće ili tjeskobe u vezi s tim. A ponekad su žene dovoljno ljubazne da prespavaju kod mene na manje intenzivan način nego što bih prije volio. Znači nije baš da ne osjećam žensku intimnost s vremena na vrijeme.

SL: Nedostaju li ti ta intenzivna iskustva?

LC: Nisam nikad ni bio dobar u uživanju u tim iskustvima. Privlačila su me i opsjedala veći dio života, ali ne mogu se pohvaliti da sam zapravo uživao u njima.

SL: Pa kako si ih onda doživljavao?

LC: Pa uglavnom sam si davao loše recenzije.

SL: Bilo je dakle – morao si glumiti?

LC: Mislim da je postojao oblik glume i stroga recenzija epizode. I osjećaj da izvedba nije bila baš – da oduzima dah. Točnije, taj osjećaj tjeskobe je bio pozadina čitavog poduzetništva, a taj osjećaj tjeskobe je, čini se, nestao. Tako sam otkrio da mogu uživati i u muškarcima i ženama, jer čak i kad upoznaješ muškarce odvija se nekakav ratni ples; postoji neka vrsta seksualnog plesa sa ženama i ratnog plesa s muškarcima. I ugodno je svesti te plesove na jedan ili dva koraka umjesto akrobacija koje ih obično prate.

SL: Nikad se nisi ženio?

LC: Ne, nikad se nisam ženio.

SL: Zašto ne?

LC: (stanka) Kukavica. Kukavičluk. Dobio sam tu djecu, srećom, ali nikad... također sam odrastao u vrijeme velikih osjećaja protiv autoriteta, pa nikad nisam... neki ljudi moje generacije nikad nisu imali potrebu konzultirati autoritet ili dobiti podršku crkve ili države da bi zapečatili njihovo zajedništvo. Valjda sam i sam sudjelovao u toj vrsti...

SL: Dakle si dijete svojeg vremena?

LC: Pa ovaj... naravno.

SL: Jednom si napisao da muškarac nikad ne prevladava prvi pogled na golu ženu.

LC: Mislim da je to istina, a zapadno slikarstvo to zasigurno potvrđuje. I ja također volim raditi aktove, crteže, i divim se upornosti tog mehanizma u nama jer nikad ne nestane i uvijek nas šokira, ošamuti, iznenadi, oduševi ta utvara »drugoga«, posebno na vrhuncu njezinih reproduktivnih kapaciteta, ta mladost, to obećanje, ta vitalnost – to je velika održavajuća energija u ljudskom stanju. Tako da ne, nismo izgrađeni da bi se umorili. Ne dobivamo tako često priliku vidjeti to kad ostarimo, ali kad vidimo – a kultura to naravno potpuno razumije, pa nam stalno nudi slike, pojavljuju li se i zaista žive u našim životima nije više važno, jer toliko je prilika za vidjeti ljepotu, lijepe ljude. Na ekranu su, na reklamama, svugdje su i to – ja na to ne gledam kao na svojevrsnu degradaciju naše civilizacije, ja na to gledam kao potvrdu mehanizma koji je u svima nama.

LC: (čita)

Zbog nekoliko pjesama
u kojima sam govorio o njihovu misteriju,
žene su bile
iznimno ljubazne
prema mojoj starosti.
Naprave tajno mjesto
u svojim žurnim životima
i odvedu me tamo.
Razotkrivaju se
na svoje različite načine
i kažu:
»Pogledaj me, Leonarde,
pogledaj me posljednji put.«
I zatim se sagnu nad krevetom
i pokriju me
kao djetešce što drhti.

Bio sam zadovoljan ovom malom pjesmom.

SL: Zašto?

LC: Želio sam se svima zahvaliti. Htio sam se zahvaliti ženama koje su se saginjale nad krevetom i pokrivale me kao djetešce koje drhti.

(Ulomak iz videospota »Take This Waltz«)

SL: Ali zašto misliš da ti je bilo tako teško dosegnuti ovo stanje uma u kojem si sad?

LC: Ne mislim da to itko utvrdi ili razumije. Ne mislim da možemo prodrijeti u ta pitanja.

SL: A nisi baš zainteresiran za psihološka objašnjenja?

LC: Ne, ne vjerujem im. Kao što kažem u pjesmi, »Znam da mi je oprošteno, ali ne znam kako znam; ne vjerujem unutarnjim osjećajima, unutarnji osjećaji dođu i prođu.« Mislim da psihološka objašnjenja mogu biti vrijedna i da psihoterapija može vrijediti nekim ljudima, ali fundamentalno pitanje kako i zašto su ljudi takvi kakvi jesu, to je nešto u što ne možemo prodrijeti na ovom stupnju, što naprosto ne možemo shvatiti, a osjećaji koji se pojave – ne odlučujemo što ćemo sljedeće vidjeti, ne odlučujemo što ćemo sljedeće čuti, okusiti, osjetiti ili misliti, ne odlučujemo, a opet imamo osjećaj da vodimo igru. Dakle ako je išta u mom umu otpušteno, to su osjećaj kontrole ili pitanje smisla. A po mom iskustvu ne postoji neko učvršćeno jastvo. Nema toga kojeg mogu locirati kao pravog mene i napuštanje potrage za pravim sobom je opuštajuće, zadovoljstvo mira. Ali ova shvaćanja su privremena i bježe, tad se vraćamo uvjerenju da stvarno znamo tko smo.

SL: A tko si sad?

LC: (smijeh, podiže dlan) Ja sam tvoj gost.

SL: Činjenica da izdaješ novi album, je li to zbog potrebe da objaviš i pjevaš nove pjesme ili je došlo kao odgovor na potražnju?

LC: Pa... to je ono što radim, moj posao. Uvijek mi se činilo da je nezaposlenost velika nevolja, i u društvu i u pojedincu. Sretan sam što sam totalno i potpuno zaposlen, u istom intenzitetu kako sam živio na Mount Baldyju, pa je ovo samo plod tog rada.

SL: Što ti je, dakle, sada najvažnije?

LC: Hm... (duga stanka) Dobro je to pitanje, ali čini se da nije za mene. Ne znam što je najvažnije – pretpostavljam da su zdravlje i blagostanje djece najvažnija stvar. Poslije toga dolazi vlastito zdravlje i posao.

SL: A onda možda i odmoriti se malo, upravo sad...

LC: Onda i igra s psima ima važno mjesto u mom životu. Odmor? U redu – želiš se odmoriti?

SL: Mislim da bismo možda trebali malo izaći...

LC: Slijedim te!

SL: U redu! Brzo hodam...

LC: Slijedim te.

SL: OK.

(Izvorna snimka »So Long, Marianne« svira preko kadra u kojem Leonard i Stina hodaju oko Slavoluka pobjede i Champs Elysées. Cohen u rukama prevrće budističku krunicu. Prelaze cestu.)

Odjavna špica zahvaljuje, između ostalih, i Jarkku Arjatsalu.

 

Ovaj prijevod napravljen je prema transkriptu objavljenom na web-stranici Speaking Cohen.