A Thousand Kisses Deep: Arhiv novinskih tekstova

Voice Of America

Ten New Songs, novi album Leonarda Cohena

Prilog Jagode Bush

22/10/2001

Nikad nije bio naročito plodan umjetnik. Album Ten New Songs tek je četvrta njegova zbirka svježeg, novog materijala od 1979. godine. Prva nakon 1992. Jedan od razloga zbog kojega smo na ovu čekali devet godina – Cohen je punih pet proveo u jednom zen-budističkom manastiru na vrh Mount Baldy, otprilike sat vožnje od Los Angelesa. Živio spartanskim načinom života - ustajao u tri ujutro, pospremao krevete, satima meditirao, kuhao za dugogodišnjeg prijatelja i zen-učitelja, 94-godišnjeg Roshija, kojemu je novi album i posvećen, prao suđe, čistio snijeg...

I 1999, s oko 250 novih pjesama i pregršt stihova, s planine sišao, iz depresije i umjetničke inercije izašao, iz samostanske osame u društvo i civilizaciju se ponovno vratio i sa svojom prijateljicom, povremenom koskladateljicom i bivšom backup pjevačicom – Sharon Robinson, započeo rad na deset novih pjesama, »sablasnom zvučnom krajoliku«, piše Rolling Stone, »nastanjenom uobičajenom kavalkadom divnih gubitnika.«

Autor pjesama »Suzanne«, »So Long Marianne«, »Sisters of Mercy«, »Bird on a Wire«, »Famous Blue Raincoat«, »I’m Your Man«, »Chelsea Hotel«, »Hallelujah«, »Democracy«… Èovjek poznat i kao »najtužniji pjevač na svijetu«, Leonard Cohen danas ima 67 godina, kratko je podšišane, sijede kose i, skinuvši sa sebe skromnu redovničku odoru, opet je u besprijekornom odijelu. Ali čovjek koji je sišao s planine, promijenjeni je čovjek – manje gorak, manje jedak, više »zen« i više skrušen. I nikad senzualniji nego sada! Za one koji se pitaju je li sada, već blizu 70-e, možda izgubio svoj, kako jedan kritičar reče – »seksualni mojo«, kao odgovor dovoljno je poslušati malo prve s novog albuma – »In My Secret Life«... Cohenovi stihovi u Deset novih pjesama jednako su snažni kao i prije. Jednako su tužni i žalobni kao i prije. »Uvijek sam sam/I srce mi je kao led/I tijesno je i hladno je/U mom tajnom životu.« Kao i prije, ugođaj je oporo sjetan. Kao i prije, jednako je sugestivan i Cohenov glas, glas koji je »podlegao cigaretama, alkoholu i životu, glas koji bolnije no ikad prije govori o neizrecivoj osamljenosti i tuzi.« Bariton je to koji sve više govori, sve manje pjeva i lagano se samo naginje u željenom smjeru. Mudro je bilo dodati meki, slatki glas Sharon Robinson. Gospodar je i dalje Cohen, gospodar onih mračnih, oštećenih, ranjenih mjesta.

Prije nego što je, 1967, u svojoj 33. godini, albumom Songs of Leonard Cohen, ušao u svijet glazbe, Leonard Cohen je već imao objavljene četiri zbirke poezije – Usporedimo mitologije, Začinjena kutija zemlje, Cvijeće za Hitlera i Nebeski paraziti te dva romana – Omiljena igra i Divni gubitnici. Otada, snimio je osam studijskih i tri koncertna albuma i, tijekom svoje dugogodišnje karijere, u svijetu prodao više od 14 milijuna primjeraka.

Zadnji album bio je The Future, 1992, »dementni geopolitički manifesto«, kaže Cohen, »o stanju čovječanstva«, inspiriran raspadom Sovjetskog Saveza i nemirima u Los Angelesu, koje je Cohen, budući da u LA-u živi, pratio »iz prve ruke«.

Devedesete su, za Cohena, uglavnom bile razdoblje diskografskog mirovanja, ali su zato mnogi drugi snimali njegove skladbe. Godine 1991. – REM, John Cale, Nick Cave... godine 1995. – Sting, Don Henley, Bono, Billy Joel, Aaron Neville, Willie Nelson... Legendarnog kantautora otkrili su i mnogi drugi, mlađi glazbenici, pjevali ga na mnogim drugim jezicima. »Hallelujah« je, u međuvremenu, postala isto toliko Buckleyjeva koliko i Cohenova!

»Cohenovi albumi su uvijek imali bezvremenost i ozbiljnost svete glazbe,« piše Jim Farber u Daily News. »Njegove pjesme nikad nisu ograničene žanrom, vremenom ili temom. Stižu, prerijetko, nažalost, kao paketi s neba koji padaju na sumoran teren popa... I Deset novih pjesama za Cohenove je obožavatelje prava gozba. Premda naslov ne govori ništa, on ima jednu jasnu misiju: da autoru pruži još više mogućnosti i načina da ljubav obaspe svojom pažnjom. Ona je za Cohena vise od osjećaja. Ona je ideja, ona je bitnost, ona je vjera, ona je sama životna snaga... Zajedno s Bobom Dylanom i Joni Mitchell, Leonard Cohen je«, piše Farber, »jedan od rijetkih pjesnika suvremenog pop-razdoblja.«

U većini od deset novih pjesama, Cohen se i dalje nosi sa svojim osamljenim demonima; mir nalazi, čini se, u prihvaćanju činjenice da čovjek nad vlastitom sudbom nema kontrolu – I tried to love you my way, But I couldn’t make it hold. So I closed the Book of Longing and I do what I am told – kaže u onoj pod naslovom »That Don't Make It Junk«. No, uz svu svoju ozbiljnost i težinu, Cohen, ponekad, zna biti i – smiješan. Kao u toj istoj: »Borio sam se protiv boce, ali sam to morao činiti – pijan.«

Album Deset novih pjesama, kojim je Cohen prekinuo devetogodišnju šutnju, ne propovijeda nikakvu novu vjeru, ali sadrži rijedak društveni komentar u šturo lijepoj »Land of Plenty«, pozivom na nacionalni i osobni preporod. »Ne znam, zapravo tko me poslao da podignem svoj glas i kažem – neka svjetla u zemlji izobilja istinu osvijetle jednoga dana. U ime onoga što od vjere nam ostade, dižem svoj glas, u molitvi – neka svjetla u zemlji izobilja istinu osvijetle jednoga dana...«

Ovaj tekst pronašli smo na online arhivu VOA u travnju 2005.

Internet Monitor, 2001.

Leonard Cohen: Ten New Songs

Strastvenim ljubiteljima Leonarda Cohena je ovih osam godina koliko su morali čekati od njegovog posljednjeg albuma, vjerojatno trajalo cijelu vječnost, ali i meni, sporadičnom slušaču Cohena bilo je primamljivo odbrojavanje tjedana do Ten New Songs i zaista je bilo zanimljivo vidjeti kakvu on to glazbu sada radi. Vrijeme je tu zaista važna kategorija – ono što sam priželjkivao je da zapravo čujem stare Cohenove pjesme kao da ih nikad nisam čuo (što je, naravno, bezveze), a dogodilo se da je ovaj Kanađanin također izgubio borbu s vremenom i zapeo pokušavajući oživjeti svoju prošlost, nudeći nam je kroz prizmu produkcije na razini one iz osamdesetih – zvuk baseva, gitarica, sinthova, sve to neugodno podsjeća na ovo zbilja ljigavo razdoblje u glazbi. Tako i otvarajuću »In My Secret Life« s jedne strane možete gledati kao ejtiz baladu s kompilacija za slušati u autu, a kad zažmirim na jedno oko onda je to jedna nešto ispodprosječna Cohenova pjesma, a svejedno se tu i tamo uhvatim kako perem zube i pjevušim je. Ta se ispodprosječnost previše pojavljuje u tih pedeset minuta albuma, s iznimkom dvije prekrasne pjesme – »A Thousand Kisses Deep« i »Here It Is«, stvarima predivnog raspoloženja, smirujuće i blage atmosfere, prebogatim emocijama i jednostavnih nježnih melodija koje nisu ni mogle nastati igdje drugdje osim u Cohenovoj tvornici balada. Na kraju će, bojim se, ovaj album biti zapamćem kao jedan s kojeg su za jednu od mogućih budućih kompilacija najvećih hitova uzete te dvije pjesme koje krivo obećavaju da se na albumu krije nešto slično ili slučajno nešto više. Mada bi bilo šteta ne poslušati »By The Rivers Dark« i »Alexandra Leaving«, unatoč groznoj produkciji potonje. I ne samo da je jednostavno manje dobar, Cohen je i nešto manje originalan – tako, recimo, »That Don’t Make It Junk« ima zaista previše Tom Waitsa da bi se ispod nje potpisao tkogod drugi.
Kada oprostim Cohenu to što prečesto nije ni prosječan i zaboravim na to što sam možda očekivao, priznajem da mu ovih Novih deset pjesama ipak zrači dovoljnom količinom mira (što je od jednog budiste i logično za očekivati, zar ne?) i nježnosti da mi se dogodilo da provedem s njima jedno lijepo poslijepodne, a da mi ne dosade; što je možda bilo omogućeno i činjenicom da se nisam posve skoncentrirao samo na njih. Kad bi povlačio geografsku paralelu, ovaj bi album mogao usporediti s Banskom Hrvatskom za koju je u povijesti korišten izraz »reliquiae reliquiarum«, odnosno – ostaci ostataka; tako bi Ten New Songs bili – ostaci ostataka ljepote kojom su Cohenove pjesme prije zračile.
Neutralna podloga je novi Cohen, srećom na ipak višoj razini od glazbe u trgovačkim centrima.

(c) Kruno Bošnjaković, 2001.

Vijenac, 07. ožujka 2002.

Uspješan povratak

Leonard Cohen, Ten New Songs
Sony/Menart

Novi album kultnoga kantautora, pisca i pjesnika Leonarda Cohena prvi je njegov studijski opus nakon stanke od gotovo cijeloga desetljeća.
Kada se prvi put pojavio na diskografskome tržištu davne 1968. godine albumom Songs of Leonard Cohen, imao je već 33 godine, solidnu reputaciju pjesnika u svojoj rodnoj Kanadi te dva objavljena romana, dok je u Sjedinjenim Državama bio tek opskurna underground-pojava. Cohenov nastup u emisiji američke televizijske postaje CBS »Camera Three« te izdavanje spomenutoga albuma ubrzo su sve izmijenili. Pjesnik koji je pjevao svoje gorke i iskrene stihove ugodnim dubokim glasom, samo uz pratnju gitare, proglašen je glasnogovornikom takozvane Silent Generation (odrastali u vrijeme Eisenhowera). Romantizirana slika pustinjaka koji većinu vremena provodi u skromnoj kućici na grčkom otoku Hydra te povremenog gosta njujorških hotela Chelsea i Henry Hudson, blagotvorno je djelovala na prodaju njegovih albuma. Songs From a Room, Songs of Love and Hate, Live Songs i New Skin for the Old Ceremony, albumi su koji su Cohena doveli do sredine sedamdesetih te definitivno ustoličili kao barda jedne ere. Kultne kompozicije poput »Suzanne«, »Sisters Of Mercy«, »So Long, Marianne«, »Bird on a Wire«¹ , »Chelsea Hotel«² i »Who by Fire«, okupljene su 1975. godine na albumu Greatest Hits³ , kojim je Cohen zaključio prvi dio karijere.
Nastavak karijere, nešto slabije prihvaćen, donio je promjenu zvuka Cohenovih albuma. Već poznati vokal i stihove pratila je znatno bogatija glazbena podloga, ponajprije na prvome albumu novoga niza, Death of the Ladies' Man⁴ koji je producirao Phil Spector, ali i kasnijim, Various Positions, I'm Your Man, Future⁵ i Recent Songs⁶ .
Novi album, Ten New Songs, koji možemo smatrati početkom treće faze Cohenove karijere, nastao je po Cohenovu boravku u američkome Mount Baldy Zen Centreu, čemu imamo zahvaliti pomalo spartanski i, nadasve, meditativni ton albuma. Autor koji je kroz karijeru prošao faze droge, I Chinga, astrologije, vegetarijanstva, isključivog mesožderstva, pa ponovo vegetarijanstva, posljednjih je desetak godina odgovore tražio u okrilju zen-budizma. Iako je ovaj album izdan pod njegovim imenom, skladbe supotpisuje Sharon Robinson, također sljedbenica budističke filozofije, koja je album i producirala te u njemu sudjeluje vokalom, aranžmanima, programiranjem i izvedbom na sintisajzeru.
Već uvodna, možda ponajbolja skladba albuma, »In My Secret Life«, s Cohenovim baritonom i soul-vokalom Sharon Robinson, na podlozi sintetiziranog zvuka, postavlja definitivni ton ove kolekcije. Prekrasna i tekstualno dojmljiva, ova pjesma o dva usporedna svijeta najbolje oslikava Cohenovu očaravajuću depresiju – područje prošloga, izgubljenog, propuštenog i nedosežnog, tematske okosnice ovoga albuma (And I miss you so much / There's no one in sight / And we're still making love / In My Secret Life). Među ostalim skladbama, odreda mekanih, nježnih i mirnih melodija (uz iznimku ritmički netipične »Boogie Street«) u kojima, kao i u dosadašnjim Cohenovim radovima, stihovi igraju glavnu ulogu, izdvajaju se glazbeno lijepa i tekstualno lucidna »That Don't Make It Junk« (I fought against the bottle / But I had to do it drunk / Took My diamond to the pawnshop / But that don't make it junk) te šapat smirene i poetične »Love Itself« (Then I came back from where I've been / My room, it looked the same / But there was nothing left between / the Nameless and the Name).
Iako bi klasični jazz-sastav bio znatno primjereniji format za umotavanje Cohenova glasa i misaonih stihova, moramo se složiti s brojnim glazbenim magazinima koji su ovaj album uvrstili među najvrednija izdanja 2001. godine, te priznati da je riječ o ponajboljem Cohenovu opusu iz posljednja dva desetljeća.

(c) Velimir Cindrić, 2002.

(1) »Bird On The Wire«
(2) »Chelsea Hotel No. 2«
(3) The Best Of
(4) Death Of A Ladies' Man
(5) The Future
(6) Recent Songs snimljen je 1979, između Death Of A Ladies' Man i Various Positions! Osim toga, nije jasno kako je nakon 1975. Cohen »slabije prihvaćen.« Recenzent je očito propustio uspjehe albuma I'm Your Man i The Future, i čjenicu da je Cohen bio najpopularniji nakon 1988.

Večernji list, 19.X.2001.

Elegancija staroga mudraca

Leonard Cohen: Ten New Songs
(Columbia/Kondorcom)

Gledajući stvar u rock–kontekstu, teško se – uz iznimku toga vražjeg Dylana – sjetiti bilo koga čije se pjesme, čak i kad ih otmete njihovoj glazbi i stavite na papir – mogu prosuđivati najstrožim književnim kriterijima. Eh da, tu je i Leonard Cohen. Pripadnik stare garde, maher od pera sa dva objavljena romana i hrpom poezije – ukoričenom ili raspoređenom po albumima od kojih je svaki vrijedan proučavanja.
Posljednjih pet godina proveo je u zen–budističkom samostanu Mount Baldy, nedaleko od Los Angelesa, i sve je upućivalo na to da bi The Future (1992.) mogao biti njegov posljednji studijski istup.
Srećom, pogrešno – Cohen se iz samoprogonstva vratio s gomilom novih pjesama od kojih se deset najboljih probilo do završne verzije novog albuma. Snimljen uz autorsku, sviračku i produkcijsku asistenciju njegove dugogodišnje suradnice i prateće pjevačice Sharon Robinson, Ten New Songs možda neće ostati zapamćen kao najbolji u karijeri, ali svakako će sadržavati bar nekoliko razloga za veselje – ako je to uopće termin koji se smije upotrijebiti u tako introvertiranu »slučaju.« Cohen je po običaju majstor riječi, ali i više od toga – pjesme poput »In My Secret Life« i »Alexandra Leaving« melodijski su elegantne i bolno iskrene, otpjevane glasom hipersenzibilnog mudraca kojem je nemoguće odoljeti. One druge, (odlična »Here It Is«) imaju gotovo hipnotičku kvalitetu, ali svima je zajedničko da osobna iskustva mogu pretočiti u univerzalnu poruku koja se »čuje« gotovo od prve.
Sve bi bilo osjetno bolje da je umjesto pretjerana programiranja (koje je, vjerojatno na kakvom kućnom uređaju, potpuno skrivila Robinsonova) korišten punokrvan live–bend, no to je boljka koje se tvrdoglavi Kanađanin ne može riješiti već dulje vrijeme.
No čak i kad nisu odjevene u prikladno aranžmansko ruho, njegove su pjesme »prohodne« i sugestivne, testirane u stvarnim životnim situacijama i još imaju literarnu snagu u neograničenim količinama; dakle, Cohena u škole! (D. L.)

(c) Denis Leskovar, 2001.

Jutarnji list, listopad 2001.

Tihi je progovorio

Leonard Cohen: Ten New Songs
Columbia/Kondorcomm

Prije devet godina proročanski je rekao: »Vidio sam budućnost, ona je umorstvo.« Drugi singl s istoga albuma zvao se »Closing Time«; sve je upućivalo na oproštaj. Još kada se povukao u budistički samostan na Mt. Baldyju, visoko iznad Los Angelesa, gdje je svaki dan započinjao s molitvom i meditacijom u tri ujutro, a potom kuhao i brinuo za svoga dugogodišnjega duhovnog učitelja Sasaki Roshija, povratak nije djelovao posebno moguće. Iako se nije odrekao svoje židovske religije, zaslužio je titulu zen svećenika i ime Jikan, u prijevodu Tihi. Konačno, nakon gotovo šest godina potpune izolacije, spustio se s planine natrag u urbani kaos grada anđela – naglo, kao što je i otišao. »Dosadilo mi je pranje posuđa«, izjavio je jednome kanadskom novinaru. Posljednja dva studijska albuma, I'm Your Man i Future¹, Leonard Cohen započinjao je apokaliptičnim himnama: »First We Take Manhattan« 11. je rujna dobila posve novo značenje, a »Future«¹ se i dalje doima najtočnijim opisom ljudske perverzije i bolesti. Ten New Songs otvara »In My Secret Life«, puno mekša i svjetlija od svojih prethodnica, s porukom da najteže varamo sebe, dok su male dnevne predstave za druge uobičajen dio socijalne vještine. Cohen je uvijek bio beskrajno mudar tekstopisac, čovjek čiji stihovi imaju terapijsku vrijednost i nose se kao tetovaže s unutrašnje strane kože. Ali, nikad dosad nije bio toliko smiren, siguran u tajnu života, ne zato što ju je otkrio, nego stoga što je prestao pokušavati. »Čitao sam negdje da s godinama u ljudskom mozgu odumiru stanice povezane s osjećajem straha«, rekao je. »Znam jako puno zabrinutih i nesretnih starijih ljudi, ali sa mnom to nije slučaj. Mi ništa ne kontroliramo, tajnu treba prihvatiti i predati joj se.«
Zvuči kao odlična preporuka jer toliko toga je i kod Cohena teško objasniti. Kakvi su čudni putevi klasičnog kantautora s gitarom toliko udaljili od matičnog instrumenta da mu na ploči jedva ima traga? Zbog čega već treći album zaredom oslanja na kućnu produkciju, s dobrom dozom obične elektronike koja pouzdano ne spada ni u kakav oblik trenda? Nije li mogao s tek nekoliko telefonskih poziva okupiti ekipu snova (Massive Attack, Tricky, Portishead, Mick Harvey... samo su nasumične sugestije), i napraviti visokobudžetni come–back, svoju inačicu Santanina Supernaturala? I, konačno, zašto bi sve to činio kad uz pomoć dvije žene, producentice, koautorice i pjevačice Sharon Robinson i tonske inženjerke Leanne Ungar, bez problema niže remek–djela? Od deset novih komada, četiri su se automatski kvalificirala za taj status, a »Alexandra Leaving« je, pazite, možda i najljepša koju je napisao o ljubavi i gubitku. Probudite me u bilo koje doba noći i pitajte za stihove starih favorita »Famous Blue Raincoat« ili »Chelsea Hotel No. 2«; nema nikakvih problema, dobit ćete i recitaciju i kavu – ali ovo je sasvim poseban oblik ljepote. Dolje, tisuću poljubaca duboko, između ona niska tri tona koja tako sugestivno drži, Leonard Cohen i dalje može raditi čuda. Ovaj će se album sasvim sigurno bjesomučno vrtjeti u playeru Nicka Cavea. Preostaje nam samo da slijedimo primjer.

(c) Ante Perković, 2001.

LEONARD COHEN
Rođen je u Montrealu, i svjetsku je slavu postigao najprije kao pisac u knjigama poezije Let Us Compare Mythologies, Spice Box Of Earth i Flowers For Hitler, te romanima The Favorite Game i Beautiful Losers. Kritičar Boston Globea za posljednji je napisao: »James Joyce nije mrtav, živi u Montrealu pod imenom Leonard Cohen.« Spisateljsku sigurnost i idilično utočište na grčom otoku Hydri mijenja 1967. za pokušaj ostvarenja pjevačke karijere. Seli se u Nashville, pojavljuje na Newport Folk Festivalu i potpisuje ugovor s Columbijom. Prvi album, Songs Of Leonard Cohen objavljen je 1969.², a Ten New Songs je njegovo deseto studijsko djelo, uz tri live albuma i dvije službene kompilacije.

Srodnici: Bob Dylan, Nick Cave

(1) The Future
(2) 1968! Ili točnije, neslužbeno 27. prosinca 1967.

Novi list, 18. listopada 1998.

Špic šporke šprice: Leonard Cohen

[recenzija hrvatskog izdanja Divnih gubitnika]
preuzeto iz knjige Porok pisanja: književni portreti, str. 53–58
SysPrint, Zagreb: 2000.

Iako je planetarnu popularnost ostvario kao kantautor i estradni zabavljač, Leonard Cohen ponajprije je pjesnik i romanopisac. Usporedo s erom rock and rolla i prevlašću multimedijalnosti, pisanje je uvjetovalo iskorak prema sceni i masovnoj publici, kao što su glazbeni uspjesi (s)vratili pozornost na njegovu pisanu riječ. U našoj kulturi nešto slično dogodilo se s Arsenom Dedićem. Isprva je sastavljao stihove i tiskao ih u ekskluzivnim časopisima, potom je pod pseudonimom Igor Krimov pisao predloške za šansone, da bi svoju karijeru okrunio kao kantautor i glazbena zvijezda prvoga reda, po svojoj dalekosežnosti jednaka sjaju što ga je u globalnim razmjerima polučio Cohen. Zahvaljujući splitskom Feral Tribuneu i prevoditelju Milošu Đurđeviću, kanadski kantautor predstavlja se sada romanom Divni gubitnici (Beautiful Losers), objavljenim prvi put sredinom šezdesetih godina. Koliko god je činjenica da smo dugo čekali Cohena u hrvatskom pakungu, toliko je istina da su naraštaji koji su glazbu Rolling Stonesa i Dylana upijali kao majčino mlijeko, s Cohenom odavno per tu.

Fascinantna scenska pojava, nastup u kojem spiritualnost i seksualnost čine dva pola jednog te istog, veliki hitovi, The Future, Waiting For The Miracle i Democracy, stvorili su od njega kućnog prijatelja kakvih je u današnjem vremenu alarmantno malo. A početkom osamdesetih godina Vladislav Bajac preveo je na srpski, ili hrvatskosrpski, nekadašnji južnoslavenski esperanto, zbirku stihova Snaga robova (The Energy of Slaves). Cohen dakle i nije novina na našem tlu. Čitajući njegov drugi roman, Divne gubitnike, valja se na neki način vratiti u šezdesete godine, u vrijeme koje su u angloameričkoj književnosti obilježili Kerouac, Ferlinghetti, Burroughs, Bukowski i drugi. Ako još apostrofiramo Henryja Millera, kao njihovog prethodnika i svojevrsnog mentora, onda će seksualnost po svemu sudeći biti prva i temeljna asocijacija. Istina je, u Divnim gubitnicima događaji se vrte oko one stvari, ali da je tako otkako je svijeta i vijeka pokazuje tradicija od stare Helade do Freuda i danas aktualnog Sloterdijka. Koliko je blisko ono sveto i svjetovno, u kakvoj su jukstapoziciji vjerska i orgijastička čuvstva, pitanja su o kojima se rijetko tko usuđuje misliti, a kamoli javno izjasniti.

Cohen spada među one kojima takve dvojbe nisu strane, iako taj podatak sam po sebi ne bi bio dovoljan da njegov roman poslije toliko godina živi i dalje svojim životom. Uz neizostavnu temu seksualnosti, vezuje se u takvim slučajevima baština rock and rolla, intermedijalnost, svojevrsni sentiment pomiješan s cinizmom i otklon od institucija i ideologijsko-vjerskih stereotipa. Rokerski svjetonazor laici i tradicionalisti bratime s primitivizmom i neoprimitivizmom, iako takva stajališta nije teško demantirati. Dovoljno je spomenuti da je Ferlinghetti, iako je odrastao u sirotištu, doktorirao na Sorbonni i da je Burroughs, iako je uvijek branio autsajdere, narkomane, homoseksualce i mentalne bolesnike, diplomirao na Harvardu. Divni gubitnici, koji sada uskrsavaju pred nama kao boemsko-bitnička klasika iz šezdesetih, kao album sa starim fotografijama, sastoje se iz tri dijela. Premda su autoreferencijalnost, automatizam i (auto)biografizam njegove osnovne odlike, ono što bi se moglo pripisati pripovjedaču, ili njegovu alter egu, najvidljivije je u prvom dijelu.

Tu slijedimo priču jednog antropologa koji se ispovijeda u prvom licu. On pati od opstipacije, što je samo metafora za svijet zatvora i začepljenja, a život mu je raspolućen između dvije žene: mitske irokeške djevice Catherine Tekakwitha, i supruge Edith koja je od ideje nevinosti daleko barem koliko i od indijanske heroine (koja je živjela i mučenički umrla u 17. stoljeću). Iz vizure kanadske prošlosti, obilježene crvenokošcima, europskom agresijom i isusovačkom borbom za Krista, Catherine Tekakwitha doima se kao Katarina Zrinska ili Dora Pfanova, čijoj će nedužnosti tek budućnost dati potrebni pravorijek. Nasuprot tome, pripovjedačeva supruga Edith liježe u krevet s njihovim zajedničkim prijateljem F.-om, ili s obojicom, ako nema drugog izlaza. U liku F.-a, označenog samo inicijalnim slovom, utjelovljen je pripovjedačev antagonist, prijatelj i suparnik, ono što se istovremeno prihvaća i mrzi i čemu se u krajnjoj liniji teško oduprijeti. Antropolog istražuje kob legendarne irokeške djevice koja je skončala u 24-oj godini, a F. je pragmatičan tip, seksist i separatist, čiji inicijal podsjeća na francusko podrijetlo i njegovu želju da se Québec odcijepi od Kanade.

Stari profesor istražuje nacrte za kanue kojima su nekoć plovili Irokezi i Huroni, ide tragom Družbe Isusove i dične Catherine, ali isto tako slijedi vlastite apetite. Žudnja mijenja svijet, reći će pripovjedač u Cohenovo ime, ali valjda i u ime svih onih koji bi htjeli vjerovati da se ta žudnja ne mora transformirati u ideologijski inferno, kakav povijest podmeće u najrazličitijim oblicima. Glavni junak ispovijeda se s onom vrstom kažnjavajuće strogosti koja graniči sa samouništenjem. Ili, kako bi rekao Barthes, on govori o sebi samom kao da je mrtav. Oslanjanje o henrymillerovsku matricu nije prepoznatljivo samo na razini seksualne mašte, nego i u kompoziciji u kojoj se svakodnevne epizode miksaju s mističnim meditacijama. Unatoč naizgled labavoj strukturi, Divni gubitnici pokazuju da pisanje u svoj srži podrazumijeva osviješten način mišljenja. Reklo bi se, štoviše, da je autor prihvatio teoriju očuđenja koju su zastupali ruski formalisti, a koja ističe potrebu da se literarnim postupkom publiku šokira i izbaci iz uobičajene ravnoteže.

Uz obligatni crni humor, takva pozicija pretpostavlja otvoreno razglabanje o spolnosti, muškarcu koji ljubomorno čuva nekoliko četvornih centimetara ženine intime, genitalnom imperijalizmu i sličnim kvazikapitalističkim smicalicama. Mailer se izričito divio Henryju Milleru, a njegovo umijeće u opisivanju seksualne tjelovježbe usporedio je s fantazmagoričnim prizorom u kojem 200 harmonikaša u krcatoj pivnici iz petnih žila razvlači svoje instrumente. Ne znam s kojim bi instrumentom trebalo usporediti Cohenov postupak, s faličkim fagotom ili mahnitim domorodačkim bubnjevima, iako je u nekim dijelovima najbliži instrumentariju zloglasnog markiza de Sadea. Dakako, to se odnosi na situacije u kojima je F. potrošio zadnju kapljicu nadahnuća, pa svoju ljubavnicu stimulira stravičnim opisima mučenja kojima su Irokezi izložili misionare i isusovce. Upravo citirani markiz davno je zaključio da ubojstvo gospodari čulima; ta misao nikome se ne mora svidjeti, ali poslije svega što je donijelo 20. stoljeće, bilo bi najmanje uputno nad takvom se tvrdnjom zgražati.

Slobodom spram državnih i vjerskih institucija, a onda posljedično slobodom u odnosu na jezik i gramatiku, Cohen će u jednom segmentu svoje proze podsjetiti na Joycea. Unutrašnji monolog profesora antropologije koji sanja o Edithinim dražima, blizak je po mnogo čemu zaključnom poglavlju Uliksa, u kojem Joyceova junakinja leži u krevetu i raspleće mrežu svojih paučinastih misli. Ako je točno da je Irac u finalnom dijelu simulirao koitus, zgušnjavanje i razdvajanje kao ljudski ili svemirski arhetip, Cohen je svoj roman obilježio seksualnom opsjednutošću kojoj može parirati samo vjerska opsjednutost. Kao da inkrustira neka golema vrata, Joyce je roman okitio svakojakim citatima, pjesmicama, pedantnim popisom troškova i glazbenim zapisima. Dok Joyce navodi note neke legende, Cohenu su milije pjesme Gavina Gatea, reklamni leci za vitke noge i krunicu s vodom iz čudotvornog lurdskog izvora. Iako je literatura čin povijesne solidarnosti, barem u onoj mjeri u kojoj pretpostavlja respektiranje baštine – što pokazuje Cohenovo referiranje na Joycea – pisac uvijek na neki način svjedoči o sebi.

Kad se antropolog s probavnim smetnjama sjeća svojih učitelja iz Montreala, koji su vonjali na spermu i tamjan, onda se u čitateljevu retrovizoru otkriva Cohenovo lice. Lice nostalgičnog buntovnika koji je ponikao u imućnoj židovskoj obitelji, pohađao sveučilišta, prezreo građanski moral, katedrale i sinagoge, uzdizao tijelo i padao u mistične zanose, da bi se u svom sedmom desetljeću zaredio i postao zen-budistički monah. I da ne bi bilo zabune: Cohenov samostan nije literarna nego puka egzistencijalna činjenica! To je ona stara i dobro poznata priča o razmetnom sinu koji je zatvorio krug, povijest o Ignaciju Loyoli, baskijskom hidalgu i ratniku koji je dočekao preobraženje i utemeljio Družbu Isusovu. Usuprot nadbiskupu Stepincu, Loyola je kanoniziran tek 66 godina poslije smrti, a kao će se provesti monsignore Cohen, koji je uzeo monaško ime Jikan, teško je prognozirati. Igrom slučaja, ili providnosti, Cohen je zatvorio luk između 17. stoljeća, u kojem su misionari Družbe Isusove ognjem i mačem pokrštavali kanadske Indijance, i finala 20. stoljeća u kojem dalekoistočne tradicije pomoću joge i droge sve intenzivnije osvajaju Zapad.

Drugi dio romana čini epistolarna ispovijest F.-a. Kao borac za samostalni Québec, koji sanja da postane predsjednik nove republike, on je uhapšen i hospitaliziran u bolnici za umno poremećene osobe. Političke ideje smjenjuju se s homoseksualnim i heteroseksualnim prizorima i opisima čarobne Edith koja je, umjesto na kakvog pastuha, osuđena na fini vibrator. Uglavnom, svi su iznevjereni i izigrani. Antropologu je F. nabio rogove s njegovom ženom, iako je riječ o gotovo idealnom trokutu čiji je ljubavni napon najlakše izmjeriti Pitagorinim poučkom. Izjalovile su se nade starog istraživača, izjalovljene su i F.-ove političke ambicije, a da ne spominjemo Edith, koja se poslije tolikih udvarača morala osloniti na mašinicu. Sve se na kraju pokazuje kao farsa, kao krug nošen snagom ljudske ruke i povijesne inercije. Ili kako objašnjava F. u svom pismu: »Englezi su nam učinili ono što smo mi učinili Indijancima, a Amerikanci su učinili Englezima ono što su Englezi nama.« I tako redom.

Epiloški dio, pisan u trećem licu, tvori gotovo nadrealistička epizoda sa starcem koji je istodobno ruina i politički amblem. Seksualne ekshibicije i zahtjev za posvećenjem Catherine Tekakwitha. Uspon i pad. Ljepota bijega, ljepota povratka i mogućnost da se uvijek iznova kroči vlastitim putem. Cinični F. ustanovit će u svom stilu da povijest nije ništa više nego špic šporke šprice. I oni koji se nisu nikada fiksali osjetit će te riječi kao najkrvaviji ubod. Novi Cohen koji se pojavljuje pred hrvatskom publikom zapravo je stari. Onaj stvarni, koji obitava u samostanu i nosi zen-budističku halju, tog Cohena možda više i ne poznaje. Ali to je problem zrcala koje s jedne strane umnaža individualne taštine, a s druge sudjeluje u preobrazbi. U svakom slučaju, Coheni se zrcale pred nama: treba samo znati izabrati.

(c) Zdravko Zima, 1998, 2000.

Leksikon stranih pisaca

COHEN, Leonard (Montréal/Québec, 1934), kan. pjesnik, prozaist i kantautor. Diplomirao na Sveučilištu McGill u Montréalu. U zbirkama pjesama iz 1950-ih oslanja se na grč. i hasidsku mitologiju. Zbirkom Cvijeće za Hitlera (Flowers for Hitler, 1964) okreće se satiričnim i eksperimentalnim oblicima, što nastavlja u Izabranim pjesmama (Selected Poems, 1968) za koje je odbio primiti uglednu kan. Guvernerovu nagradu. Krajem 1960-ih počinje svoje stihove uglazbljivati i pjevati uz gitaru te se uvršćuje među svj. kantautore zamašnog opusa. Prepoznavajući u njegovim pjesmama zajednički nazivnik glazb. emocionalnosti 1960-ih izrazito podoban za reinterpretiranje, pjevačke zvijezde u 1990-ima (N. Cave i dr.) izdaju albume njemu u počast. Život kao obred, iskorak iz nepouzdanih aktualija u jednostavnu pouzdanost mita i umjetnosti, utapanje individualnosti u anonimnost svetaštva, tematske su konstante Cohenove poezije i proze, romanā Omiljena igra (The Favourite Game, 1963) i Divni gubitnici (Beautiful Losers, 1966). Suprotnost između dekadentnog pjesnika-zanatnika i divnoga gubitnika osobito je naglasio u zbirci Smrt kavalira (The Death of a Lady’s Man, 1978), u kojoj supostavlja stihove o potrazi za ljepotom i zajedljive komentare, legitimirajući se istovremeno kao tradicionalist i postmodernist.
Prijevodi: Panorama novije kanadske poezije (L. Paljetak), Split, 1972; Divni gubitnici (M. Đurđević), Split, 1998.

Giga Gračan

(c) Leksikon stranih pisaca, Školska knjiga, Zagreb 2001.

Jutarnji list, listopad 2001.

Nakon devet godina umjetničke stanke, od kojih je pet proveo u budističkom samostanu na planini Baldy, slavni je kanadski pjevač izdao novi album »Ten New Songs«

Leonard Cohen: Veliki povratak zen budističkog redovnika u crnom odijelu

Cohen se navikao na svoju mračnu reputaciju. No u 67. godini, s novim albumom »Ten New Songs«, pjevač koji je posljednjih 50 godina proveo opijajući se, drogirajući se, zavodeći nebrojene žene i koketirajući s nekoliko religija, uspio je napokon iskoračiti iz polja kliničke depresije.

Bio je glas u spavaćim sobama usamljenih dječaka. Kum nujnosti. No nakon godina provedenih u budističkom utočištu na planini Baldy, Leonard Cohen je napokon našao mir. Iako je još uvijek vrhovni svećenik najtežih osjećaja i njegov glas je glas tuge. Samoubilački raspoloženi Kurt Cobain, opisujući najtužnije mjesto koje može zamisliti, u svojoj tužaljki »Penny Royal Tea« pjevao je upravo o zagrobnom svijetu Leonarda Cohena gdje će moći vječno uzdisati.

Cohen se navikao na svoju mračnu reputaciju. No u 67. je godini, s novim albumom Ten New Songs, prvim nakon devet godina stanke, uspio rastrgnuti veo mraka iskoračivši napokon iz polja kliničke depresije. Pjevač je posljednjih 50 godina proveo opijajući se, drogirajući se, zavodeći nebrojene žene i koketirajući s nekoliko religija, a sve to u potrazi za spasenjem od neprestane sumnje u samoga sebe. A jednostavan lijek mu je bio uvijek na dohvat – trebao je samo naučiti ignorirati samoga sebe, što je sada i uspio.

»Kada prestaneš neprestano razmišljati samo o sebi, preplavi te nevjerojatan osjećaj olakšanja. To je kao kad žedan popiješ čašu hladne vode, a svaka molekula tijela ti se na tome zahvaljuje«, danas priča Cohen.

No, do tog prosvjetljenja pjevač nije došao preko noći. Još od rane adolescencije tuga je bila nerazdruživ dio njegove osobnosti, što je on pripisivao razlozima genetike. U 33 godine probao je sve droge – emocionalne, ilegalne i medicinske. Prozac ga je učinio spiritualno superiornim, no pokazao se nespojivim s njegovim načinom života, ubivši mu libido. Stoga je nakon turneje na kojoj je promovirao svoj album Future¹ iz 1992. Cohen odlučio posvetiti se svojoj omiljenoj drogi – budističkoj vjeri. Gotovo tri desetljeća Cohen je sljedbenik zen budizma. Njegov zen učitelj Old Roshi živi i vodi budističko utočište na Mount Baldyju, planini blizu Cohenova doma u L. A.-u. Cohen objašnjava razloge zašto se odlučio pridružiti utočištu svoga učitelja: »On je 25 godina stariji od mene te sam pomislio kako bi bilo dobro provesti neko vrijeme s njim dok je još u blizini.«

Cohen je proveo pet godina služeći svog zen učitelja, potpuno se predavši rutini života budističkog redovnika. Stari Roshi je Leonarda koji mu je pet godina kuhao nazvao Jikan, što znači tišina, po jednom od svojih najdražih učitelja. »Veći dio vremena Roshi i ja proveli smo kao dva pajdaša cugajući. On je obožavatelj sakea, a ja sam ga pokušao preobratiti na francuska vina, ali se pokazao tvrdim orahom. No, uspjeli smo postići dogovor glede konjaka i scotcha«, prisjeća se Cohen koji se prije dvije godine spustio s visoke planine, s »naramkom« od 250 pjesama, čiji je dio završio i na novom albumu. »Negdje sam pročitao da s godinama odumiru moždane stanice povezane s aksioznosti. Što znači da sam do današnjeg mira možda mogao doći i bez godina redovničkog odricanja«, priča Cohen koji je danas, prvi put nakon dugo vremena, sam, što je doista neobično za muškarca koji je vrlo uvjerljivo izgradio svoju reputaciju ženskara. »Nikada ne raspravljam o svojim ljubavnicama ili krojačima«, kaže Cohen koji pristaje razgovarati samo o ženama s kojima je u platonskoj vezi, kao što je producentica njegova novog albuma Sharon Robertson.²

»Reputacija ženskara samo mi je škodila jer su me mnoge žene koje sam doista želio upoznati baš zbog toga izbjegavale«, tvrdi Cohen koji je nekoć tulumario s Allenom Ginsbergom, Bobom Dylanom i Joan Baez, a ljubakao s glumicom Rebeccom de Mornay te s pjevačicom Velvet Undergrounda Nico, da bi danas živio režimom pomalo ekscentričnog umirovljenika iz L. A.-a. Svako jutro odijeva odijelo, čak ako taj dan ne radi ništa osim pranja rublja. Potom skuha kavu za svoju kćer Lorcu koja živi kat iznad njega.

Dok je snimao u improviziranom studiju u garaži, njegova producentica i ton majstorica dolazile su oko podneva. Nakon cjelodnevnog rada Cohen bi za ekipu radio »najopakije tuna sendviče u Sjevernoj Americi.« Leonard Cohen rođen je 1934. u Montrealu, u dobrostojećoj židovskoj obitelji. Otac mu je umro kad je Leonardu bilo devet godina i ostavio mu veliko nasljedstvo. Sa 15 godina počinje svirati gitaru i skupljati folk pjesme da bi dvije godine kasnije, na fakultetu u Montrealu, oformio svoj prvi bend The Bucksin Boys. Nakon što je 1956. diplomirao i izdao prvu knjigu poezije posvećenu ocu, odlazi na poslijediplomski na Columbia University u New York. Nije trebalo dugo da Cohenov mladenački bijes nađe savršeni medij u new Yorku. Tri ljubavne veze istodobno – bila je tek manja neobičnost njegova tadašnjeg života.

Brzo se zasitivši gradske vreve, odlazi na grčki otok Hydra – prvo od brojnih Cohenovih utočišta. Novcem od nasljedstva na otoku kupuje kuću u tamošnjoj maloj koloniji pisaca sa Zapada. Na Hydri, njegovu rajskom egzilu, živi s Marianne, koja je prije njega bila u vezi s norveškim piscem Axelom Jensenom. Krajem 1966. s Marianne se vraća u New York koji je u to vrijeme epicentar Amerike te se nastanjuje u ozloglašenom Chelsea hotelu. »U to je vrijeme bilo opasno pojesti čips na tulumu jer je vrlo vjerojatno bio poprskan acidom. Jednom sam prilikom kod nekoga otišao na tulum, pojeo nekoliko komada čipsa i četiri dana kasnije još nisam uspio naći svoju sobu«, prisjeća se Cohen života u Chelsea hotelu kojim su u to doba prolazili najosebujniji umjetnici poput Allena Ginsberga, Jacka Kerouaca, a i Warhol se motao tu negdje.

Svoju karijeru pjevača cohen počinje 1967., a već godinu kasnije izdaje prvi album Songs of Leonard Cohen. Prvi album spjesmama poput »So Long, Marianne« i »Suzanne« nije ostavljao prostora sumnji tko su najveća inspiracija 33–godišnjeg pjevača – žene. Vrlo brzo Cohen upada u ugodnu kolotečinu albuma i turneja, koju je želio prekinuti odlaskom u Izrael gdje se bezuspješno pokušavao priključiti tamošnjoj vojsci. Sve više upadajući u teške depresije Cohen se okreće zen budizmu pokušavajući izbjegavati drogu i alkohol.

Death of the Ladies’ Man,³ album koji je 1977. snimio s legendarnim producentom Philom Spectorom, bio je potpuna propast od koje se oporavljao punih osam godina. No, druga polovica 80–tih Cohenu donosi nove dobre albume kao što su Various Positions iz 1985. i I’m Your Man iz 1988. Iako tvrdi da je danas oslobođen od »tiranije ljubavi«, Leonard Cohen i na novom albumu još šapuće najljepše ljubavne riječi. Vratio se na svoju glasovitu Boogie Street (ulica u Singapuru koja je u Cohenovoj kozmogoniji dobila značenje svakodnevne borbe sa životom), odakle baš kao i desetljećima unatrag dopiru isti glasovi dječje vriske, psovke prolaznika i melankolična melodija ne baš tako starog i ne baš tako tužnog budističkog redovnika u crnom odijelu.

(c) Pavica Knezović, 2001.

(1) The Future
(2) Sharon Robinson!
(3) Death Of A Ladies' Man

Europski glasnik, 2002.

Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993. Ovaj prijevod citiran je više puta u pogovoru bosanskom izdanju izabranih pjesama iz 2003, bez oznake izvora ili prevoditelja.

Leonard Cohen – Nemogući anarhist

Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva.
Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.

Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.

Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.
15. ožujka 1995.

S francuskoga prevela Jagoda Milinković
bez oznake francuskog izvornika
Europski glasnik 7/2002: 773-774
dossier »Književnost i suvremena glazba«

(c) Michel Houllebecq
(c) prijevoda Jagoda Milinković

Večernji list, 1.III.2001.

VELIKO PRIZNANJE NAŠEM ŠANSONIJERU

Ibričin Hazarder na Cohenovim web stranicama

Menadžment Leonarda Cohena kontaktirao je Ibricu Jusića putem službene Cohenove web stranice. Nakon objavljivanja albuma Hazarder Ibrice Jusića s hrvatskim prepjevima Cohenovih pjesama sa službene web stranice Leonarda Cohena stigao je, naime, poziv da se album Hazarder dostavi njegovu web masteru, koji će odabrane pjesme u Ibričinoj obradi staviti na Internet. To će zacijelo biti velika reklama i našem kantautoru jer Cohenova web stranica bilježi oko 150 000 posjeta. Zagrebačka tvrtka »Dancing Bear« izvješćuje kako Leonard Cohen želi poslušati Ibričine obrade svojih pjesama te da će to i učiniti nakon povratka iz Indije. Navješćuje se i mogućnost susreta dvojice šansonijera, a možda i zajednički nastup. (V.B.)

IQ, listopad 2001.

[nepotpisani urednički tekst]

Leonard Cohen: Ten New Songs

Sony/Kondorcomm

Bez velike pompe Leonard Cohen izdao je novi album. Oduvijek sklon jednostavnosti, ovaj veliki pjesnik dvadesetoga stoljeća nazvao ga je Ten New Songs. Njegovo je objavljivanje veliki događaj, jer Cohen ima šezdeset i sedam godina, zadnji je studijski album snimio 1992., a od tada živi u budističkome samostanu te je malo tko vjerovao da će ikad više išta snimiti. No, vremešni se Kanađanin ipak odlučio na taj korak dokazavši da je živuća legenda koja glasom izbrazdanim alkoholom i cigaretama, služeći se snažnim poetskim slikama, i dalje neumorno pjeva o ljubavi. Sve je skladbe s Cohenom napisala Sharon Robinson, autorica brojnih pjesama Pointer Sistersa, Aarona Nevillea, Roberta Flacka* i Diane Ross. Nezaboravni album koji danima nećete vaditi iz CD playera.

*Valjda Roberte Flack!?

Nomad, studeni 2001.

Leonard Cohen: Ten New Songs

Leonard Cohen, protodarker, čuvar duša i stvarni duhovni otac tipova poput Nicka Cavea, Pixies, James, R.E.M. ili Echo & The Bunnymen, dokazao je da je nadživio svoju djecu i da je život skroz dobra stvar, neovisno o dobi. Čovjek koji si može priuštiti da nakon ploče The Future iz 1992. shvati da je napunio šezdesetu pa malo ode živjeti u budistički samostan samo da bi se još malo družio s prijateljem koji ima devedeset, čovjek koji nakon tih osam godina druženja izađe van kao da se ništa nije desilo i ponovno snimi dobru ploču – nije za mene ništa drugo nego totalni zakon. Glasa još dubljeg od zen-mantranja, Leonard i dalje pjeva o ljubavi, s produkcijom smiješno mainstream zastarjelom, ali to je ono nešto dublje i davnije u meni koje me tjera da mu dam čistih i blistavih [8].

Hrvatska televizija, studeni 2001.

Čvrsto vezan idejom ljubavi kao središnjom temom, Ten New Songs je, nakon gotovo deset godina apstinencije i pet godina boravka u budističkom samostanu u Kaliforniji, ponovno najbolji uradak najutjecajnijeg pjesnika popularne glazbe Leonarda Cohena, ali ujedno i ultimativno remek djelo suvremene poezije i popularne kulture u cjelini. Produkciju, aranžmane, programiranje i skladanje deset novih pjesama Cohen je ovom prigodom prepustio svestrano talentiranoj Sharon Robinson, s kojom je surađivao i na prethodnom albumu The Future, dok je snimateljski dio posla odradila dugogodišnja suradnica Leanne Ungar. Ostavivši Cohenovom bolno sugestivnom, sada još dublje šapćućem senzualnom baritonu dovoljno prostora, Sharon Robinson je kreirala nenametljivu, no iznimno toplu zvučnu sliku, temeljenu na suvremenom minimalističkom elektronskom popu. Cohen i Robinsonova ravnopravno su podijelili autorstvo albuma čija se glazbena ideja temelji na dubokom razumijevanju američke roots glazbe, dakle folka, bluesa i countryja, provučenih kroz filter Brechtova teatralizma. Ten New Songs otvara pop, rock i blues himna »In My Secret Life«, kojom započinje fiksacija ljubavi kao središnje teme i misije čitavog albuma i Cohenova opusa uopće. Umijeće protočnosti prelijepih melodija nastavlja se prekrasnom »A Thousand Kisses Deep«, dok nevjerojatni unutarnji drive u skladbi »Here It Is« majstorski stapa ritam i metriku stihova sa suspregnutim movingom glazbenog ritma. Upravo nota urođene duhovitosti i neočekivane jednostavnosti ključna je, međutim, za završni pozitivistički ton Cohenovih pjesama koje se uvlače pod kožu gdje ostaju desetljećima, kao dio jedinstvenog, osebujnog, toplog i romantičnog svjetonazora, koji svojom profinjenošću prkosi trendovskom pragmatizmu popularne kulture.

(c) Sven Semenčić, 2001

Nomad zadnji, zima 2000-03.

100 najboljih singlova svih vremena: Suzanne
(85. mjesto)

Pokušajte se zamisliti kao kap kiše. Noć je, a vi gmižete po nečijem prozoru, zavirujući u sve tajne koje krije unutrašnjost tuđe intime. Vi ste mali, nježni, prozirni komad tuge, koji je sposoban prouzročiti upalu pluća, ali i djelovati kao muza najplodnijim pjesnicima povijesti. I Leonard Cohen je jedan od potonjih. Pjesnik teksta, pjesnik glazbe i pjesnik glasa. Čovjek čije nježno prebiranje nekolicinom žica akustare i vokal koji zaustavlja protok krvi od vas mogu napraviti sve što u tom trenutku poželite – pretvoriti vas u kap ili poslati na putovanje paralelnim svijetom u kojem vas Suzanne uzima za ruku i vodi do rijeke, tako nalik onoj iz romantičnih komedija smještenih na ulicama Pariza. Osjetite li miris ranojutarnjeg croissanta? Pazite da ga ne smočite... VG

(c) Velimir Grgić, Nomad zadnji, zima 2002/2003, 33-35